Ovog petka konačno je došao dan kad je rat za našu Domovinu i našu slobodu završen. Dan da se svi iskreno, ponosno i zasluženo zagrlimo! Zvonila su dubrovačka zvona, kao i u cijeloj Hrvatskoj. Škole su pustile klince, svaka im čast na tom. Svi smo slavili, bili veseli. Ponosni.
Gotovo je i s političkim pritiscima, lažnim napadima i osudama, gotovo je i s moralnim ljigavcima, cinkarošima, dilerima transkripta i ulizicama iz naših redova prema raznim svjetskim hohštaplerima, posebno prema onoj ružnoj ženskoj osobi, „ni babi ni djedu“, koja nas je godinama lažno i bezobrazno optuživala. S nas i naše borbe za opstanak skinuta je velika laž i teret optužbe za zločin!
Ponosno je bilo vidjet suze radosnice starih ratnika širom Hrvatske kad je objavljena vijest kako su naši generali, heroji i simboli našeg oslobodilačkog rata slobodni ljudi. Konačno smo odahnuli. Tako mirni i iznova ponosni okrenimo se konačno boljoj budućnosti. Na kraju ove farse iz Haaga volio bih samo u četiri oka sjest bar na tren s našim bivšim predsjednikom Stipom i pitat ga „Kako si sad?“
Čiste se cijevi
Kiša je oprala Grad, ali nakon ljetnog kaosa, još će puno kiša morat pasti za oprat ga kako treba. I dalje smo u điru ulicama, lagana šetnja bez gužvi. Tek po neko znano čeljade i ono „Kenova“! U i iz Božidarevićeve čeka nas još puno lijepih priča tamošnje čeljadi, još ćemo se u nju vratit, iako smo ušli u Pracatovu. Labirint je to povezan iz kojeg izlaz teško možeš pronaći. Između Božidarevićeve i Široke, u maloj Varinoj ulici svjedoci smo posljedica ljetnog nereda i nemara. Radnici „Vodovoda“ čiste skoro začepljene stare kamene kanale vodovodnih cijevi od masnoća, ulja, smeća i čega sve ne, ubacivanog bez kontrole u ljetnoj gužvi.
Bit će toga još ovih dana, kada zbrajamo rezultate još jedne uspješne sezone. Na radost naših pantagana. I ovo je potvrda velike, sad već kronične nebrige o Gradu. Samo se zbraja zarada, a sve ostalo nije važno. A nekad, opet to – nekad, Stradun i okolne ulice čistile su se ljeti svako jutro oko pet. Ekipa mladića koje bi preko Student servisa, koji je tad bio baš u Varinoj ulici, zaposlila „Čistoća“, tada s kancelarijama u Širokoj, nakon noćnog đira po diskotekama, okupila bi se oko četiri, spojili bi velike gumene cijevi, mi ih ovdje zovemo manige, u šahtove po Stradunu, te kreni s jakim mlazom od Zvonika do Onorfijeve.
Veselo, uz pjesmu i škerce, očistili bi svako jutro i po nekoj zalutalog turistu, ali i ulice Grada. U toj veseloj balici dugo je radio i Nikola Kalafatović, koji me obradovao i prisjetio na još neke događaje i mjesta naših odrastanja kao „forumaš“ na tekst o Šeherezadi. Sjetili smo se kupanja od Betine, ispod Šeherezade, vile Orsule, Banja, pa sportova iza Gimnazije, pa… pa… „o mladosti“ zapjevali bi najradije kao Arsen. Uz sve to što je bilo i čega više nema.
Čudom nestala kruna
Kao što više nema ni kamene krune oko kupole na vrhu Šeherezade! Kao potvrda kako je nekad bila, kasnije čudno nestala, a opet kao reakcija na tekst o ovom prelijepom objektu, staru fotku šalje dr. Jasenka Kranjčević iz Zagreba, inače osoba koja nam je nedavno u Gradu predstavila rad velikog arhitekta Alfreda Kellera. Umjetnika koji je projektirao i Šeherezadu. Valjda je i tu kamenu krunu netko „jamio“ kao puno toga u ovoj Lijepoj našoj. Za svoju novokomponiranu vilu.
A stari Dubrovčani svoje prve vile, rekli bi po domaći palače, il' još preciznije – polače, gradili su u ulici Između polača. Baš tako se zove, iako čeljad zna i to skratit i nazvat je malo krivo, Od polača. Dugoj, a zapravo uskoj ulici, malo prometnoj, s tek ponekom butigom i betulom, pretežno stalno u sjeni i zapravo slabo uočljiva, koja paralelno sa Stradunom ide od Široke i izlazi kod crkve Svetog Vlaha. U njoj je Matica Hrvatska, zatim naša saloča od života, društva i pića „Fontana“, a na njenom kraju il' početku s one strane živi i najmanji gitarist na svijetu Branko Mandić.
Od svoje gradnje imala je slično ime kao i danas, nekad se zvala Megju Pollacce. Dakle, i stari i današnji naziv ulice pojašnjava što je u toj ulici. Riječ „polača“ u dubrovačkom govoru označava upravo palaču ili dvorac, danas bi rekli vilu, koji su građeni u toj ulici još i prije trešnje iz 1667. godine. Bile su to najljepše građevine 15. i 16 stoljeća, s pročeljem okrenutim Stradunu, te su jasno prezentirale status svojih vlasnika ističući se bogatstvom i stilom.
Jedna od najljepših palača bila je ona obitelji Stay, koja je imala i ljetnikovac na Batahovini, a i jedna ulica u Karmenu nosi ime po njima. Senat Republike, tadašnja vlast, držala se nekog urbanističkog reda, te je odredio ne samo vanjski izgled objekata prema Stradunu, već i njihovu visinu i unutarnji raspored. Svi ti objekti, polače ili vile, građeni su jednoobrazno, rekli bi kao 'po špagu“.
U početku su bili mnogo niži, a naknadno su dobili dozvole za još dva kata. Većina tih palača stradala je u trešnji, a kasnija obnova i gradnja umanjila je njihovu ljepotu, te im dala današnji izgled, ulaz unutra iz ulice, a s pročelja gradnju manjih butiga, danas bi rekli poslovno prodajnih prostora, s obaveznim otvorima zvanim u Gradu „na koljena“, na kojima smo mi, neke nove generacije, „kišali“ u pauzi đirom Stradunom.