Gradonačelnik je zatražio od DPDS-a povećanje karte za zidine, motiviran kroničnim nedostatkom novca u gradskom proračunu, a koji najbrutalnije razgolićuje upravo njegove fantazmagorije o Gradu izobilja i vrhunaravnoj ruci koja ga vodi.
Dodatno razgolićenje proizlazi iz upravo objavljene specifikacije ovogodišnjih prihoda i rashoda od ulaznica na zidine i priliva u proračun da je članak 36. lex Vlahušića ostao na snazi. Očito nešto gadno ne štima u proračunskim stavkama i zamislima samoproglašenog nam kneza.
Srećom, svaki knez je prolazan. Ne znam koja će to grandeca ostati iza njega. Mikroasfalt će sprati kiše, kao što inače speru šporkecu na cesti nakon dulje suše. Nelogičnosti u prometnim rješenjima će se ispraviti, pa ćemo si moći priuštiti i hrabrije zahvate, primjerenije 21. stoljeću poput tunela kojima bismo rasteretili promet. Možda sagradimo i pročistač. Ipak, ono što će ostati su praznine od nerealiziranih grandioznih planova i problemi s kojima se ova uprava nije imala snage ili znanja uhvatiti u koštac.
Možda riješimo i problem oko upravljanja Zidinama (odnosno „vlasništva“ nad zidinama kako to neki uporno ističu, pa čak i ministrica Zlatar). Možda otklonimo i ministričinu hrabru primjedbu da je DPDS „naprosto u vremenu zaostao prema standardima koje posebno u EU svi očekujemo“. Ma kako to formulirali, jasno je da govorimo samo i jedino o raspolaganju nemalim prihodima DPDS-a. Da je problem kojim slučajem zaista u kvaliteti upravljanja zidinama ili eventualnim sumnjama u provedbu postupaka javne nabave, jednostavno rješenje bi bilo da Grad, Zavod, Ministarstvo i sl. imenuju svoje predstavnike u Malo vijeće Društva koji bi sve to kontrolirali i stručno usmjeravali.
Međutim to rješenje ne bi prikrilo rupu u proračunu koju ni cijena ulaznice od 300 kuna ne bi pokrpala…
Zoran Pucarić