Aktualiziralo se opet pitanje priziva savjesti u kontekstu pobačaja. Naime, nakon što je u javnosti „osvanula“ informacija kako je od 21. listopada obustavljeno obavljanje pobačaja u Klinici za ženske bolesti i porode (Petrova) Kliničkog bolničkog centra Zagreb, veliki dio medija i građana negativno su reagirali. I tako je „pao“ veliki broj osuda na račun medicinskih sestara i tehničara zbog čijeg pozivanja na pravo na priziv savjesti je i došlo do navedene obustave. Potom se javnosti otvorenim pismom obratio Upravni odbor Hrvatskog katoličkog liječničkog društva, izrazivši punu podršku medicinskih djelatnicima Petrove koji se, prema njihovoj argumentaciji krajnje nepravedno javno ocrnjuju. Jer, pozivajući se na pravo na priziv savjesti, odbijaju sudjelovati u, po njihovom stavu, „ubojstvu živog čovjeka“.
Što god vi/mi mislili – pravna argumentacija im „drži vodu“!
E sad, bez obzira kakav bio vaš/naš stav o pobačaju, činjenica je da argumentacija Hrvatskog katoličkog liječničkog društva, u svom pravnom dijelu, apsolutno „drži vodu“. Ovo Društvo podsjeća da je „pravo priziva savjesti temeljno ljudsko pravo imanentno pojmu ljudskog dostojanstva, a eksplicitno je formulirano u brojnim dokumentima“. U otvorenom pismu tako navode: članke 40 i 47 Ustava RH, Rezoluciju 1763 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe iz 2010. godine, Zakon o liječništvu, Kodeks medicinske etike i deontologije, Zakon o ljekarništvu, Kodeks ljekarničke etike i deontologije, Etički kodeks primalja, Zakon o sestrinstvu, Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji, Hipokratovu zakletvu, Ženevsku deklaraciju iz 1948., Opću deklaraciju o pravima čovjeka UN-a također iz 1948., Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 2010. godine. I navode ispravno, jer pravo na priziv savjesti, kao inačica prava na slobodu mišljenja i izražavanja misli, jest međunarodnim pravom ljudskih prava zajamčeno ljudsko pravo. U pravu su i kada navode kako „onaj koji se priziva na svoju savjest nije dužan za to davati nikakva objašnjenja. Dovoljno je da on/ona to izrekne“.
Kritika pučkoj pravobraniteljici
„Nedopustivo je da pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter, kao pravnica koja se hvali da je diplomirala magna cum laude, u korijenu ne intervenira u korist medicinskih sestara i tehničara koji imaju ustavno pravo na priziv savjesti. Nije ona ovdje da štiti bilo čija uvjerenja već da upozorava na kršenje ustavnih prava. Ako je razlog šutnji briga samo za prava žena koje zahtijevaju pobačaj (zakonsko pravo), trebala bi znati da je pravo na priziv savjesti ustavna, a ne zakonska kategorija“ – oštro kritiziraju iz Hrvatskog katoličkog liječničkog društva. I ovoj kritici bi se, čisto pravno gledano (a ja ne mogu i neću drugačije), mogli prikloniti.
Ali…
Ipak, činjenica da je pravo na priziv savjesti ljudsko pravo koje mora biti zajamčeno svim medicinskim djelatnicima vezano za pobačaj – ne smije na nikakav način utjecati na, također hrvatskim zakonom, zajamčeno pravo žene na pobačaj. Toga se, očekivano, Upravni odbor hrvatskog katoličkog liječničkog društva, nije dotaknuo. A to također nalaže međunarodno pravo ljudskih prava za sve zemlje u kojima je pobačaj zakonom dozvoljen. Upravo to ističu sve relevantne presude Europskog suda za ljudska prava koji svoje djelovanje temelji na Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda na koju se u otvorenom pismu ovo društvo poziva.
Dakle, države u kojima je dozvoljen pobačaj moraju istovremeno omogućiti ostvarenje prava na priziv savjesti i prava na pobačaj. Odnosno to što liječnici, medicinske sestre i tehničare, ma u kojem god broju, odbijaju izvršavati pobačaje ne smije onemogućiti ženi da iskoristi svoje pravo na pobačaj. Dakle, ako se u Petrovoj svi pozivaju na pravo na priziv savjesti i tamo je nemoguće izvršiti pobačaj, svaka žena koja želi svoje pravo na pobačaj mora moći ostvariti u nekoj drugoj ustanovi.
Hipotetski, čak i kad bi svi liječnici, medicinske sestre i tehničari u Hrvatskoj odbili izvršavati pobačaje pozivajući se na pravo na priziv savjesti, nadležne institucije Države Hrvatske bi morale omogućiti ženama da iskoriste svoje zakonom zajamčeno pravo na pobačaj. Kako?! Kako znaju i umiju. I to na način da se za ženu koja želi pobaciti ne odlaže izvršenje tog, po jednima „medicinskog zahvata“, po drugima „ubojstva živog čovjeka“. Također da za ženu ne nastaju zbog toga nikakvi dodatni troškovi. Primjerice, ako bi ostvarenje tog njenog prava bilo moguće jedino dovođenjem inozemnog medicinskog osoblja koje bi obavilo pobačaj, to bi trebalo ići na trošak države. O zabrani diskriminacije žene koja želi izvršiti pobačaj bespredmetno je uopće pisati.
Obični „medicinski zahvat“ ili „ubojstvo živog čovjeka“?
Još jednom da „podcrtam“ i zaključim – i pravo na priziv savjesti i pobačaj u Republici Hrvatskoj su ljudska prava. Stoga nadležne ustanove imaju obvezu omogućiti realizaciju oba prava. U suprotnom krše pozitivno zakonodavstvo naše države i trebaju biti adekvatno sankcionirani. A je li pobačaj „obični medicinski zahvat“ ili pak „ubojstvo živog čovjeka“ – još se nije usuglasila medicinska znanost pa, shodno tome, ne može ni pravna.
Jer medicina, na globalnoj, svjetskoj razini još nije nedvosmisleno utvrdila kad točno počinje život. Upravo zato europska i svjetska nadležna pravna tijela i dalje dozvoljavaju državama članicama međunarodne zajednice da same odluče – dozvoliti ili zabraniti pobačaj. Hrvatska ga je dozvolila. I to se, jednako kao i pravo na priziv savjesti, mora poštovati. Debate se mogu, i nesumnjivo hoće i dalje, voditi na razini bioetičkih, teoloških, socioloških i inih dimenzija. Ali sve se te rasprave svode u konačnici na različita mišljenja, vrijednosne stavove, svjetonazore. Ovako kako sam vam opisala stvari stoje pravno. I to je jedino, makar za sada, nepobitno!
