Preživjeli smo i referendum. Glasovi su odavno pobrojani jer – očekivano, bilo ih je vrlo malo.
O izlaznosti na referendum vjerujem da nije bilo nikakve dileme. Jer jedno je ratovati priopćenjima i plakatima, a drugo je motivirati građane da se izjasne. No, o tome ćemo malo kasnije.
Izjave investitora prije, tijekom i nakon referenduma, novinske članke i uredničke naslove, s kim investitor doručkuje i misli li da referendum nema smisla (svako referendumsko izjašnjavanje itekako ima smisla u demokratskom društvu i o tome se, barem javno, nikada ne dvoji), a pogotovo napise na nekim lokalnim portalima neću komentirati.
Točnom izjavom poslati pogrešnu poruku
Ali prokomentirat ću nastupe junaka naše sapunice zvane 'Lokalni izbori 2013. godine'. Još uvijek aktualni gradonačelnik u emisiji 'Poligraf' u prošli petak ispalio je vrlo nepromišljenu izjavu kako 'neizlazak na referendum predstavlja aktivno sudjelovanje u referendumu'. Ovako nešto izjaviti dva dana pred referendum je skandalozno i predstavlja ili nerazumijevanje demokratskih načela ili pokušaj manipulacije građanima, ili pak oboje.
Gradonačelnik mora sve vrijeme pozivati građane da izađu na referendum i iskažu svoje mišljenje, bez obzira na temu kojom se referendum bavi. Mora pozivati građane na referendum i kada bi referendumsko pitanje bilo o njegovoj ostavci. Da je ovu rečenicu Vlahušić izgovorio nakon zatvaranja birališta morali bismo mu priznati da je apsolutno u pravu. Ovako je točnom izjavom poslao potpuno pogrešnu i za gradonačelnika apsolutno neprimjerenu poruku.
Teo Andrić, Matko Bupić i Niko Šalja izrazili su žaljenje zbog slabog odaziva građana i propuštene prilike da javno iskažu što misle. Jer, ruku na srce, premda nam je ishod referenduma poznat, stvarno mišljenje građana o referendumskom pitanju i dalje ne znamo. Dobiveni rezultat ne možemo jednostavno preslikati na stvarnost: niti je 84,5 posto građana protiv ovog projekta, ukoliko postotak građana koji su na referendumu bili protiv proglasimo da se odnosi i na ukupnu populaciju, niti je samo 26,4 posto građana protiv, ako pogledamo koliko je ljudi u odnosu na ukupan broj birača u Dubrovniku iskazalo svoje protivljenje projektu. Bilo kakvo likovanje nakon ovog referenduma je krajnje neprimjereno.
Grad je duboko podijeljen zbog ovog projekta, a to potvrđuju i provedene ankete. Najveću odgovornost za takvu podijeljenost ne snose ni investitor ni građanske udruge, nego lokalna i nacionalna politika. Upravo zbog njihovog šlamperaja i lošeg vođenja aktivnosti oko projekata dolazimo u ovakve situacije. U prvoj kolumni koju sam napisao za duList na temu lokalnih izbora 2013. ustvrdio sam: „Jedino što vlast može napraviti za 'dovlačenje' stranih investicija je utvrditi jedinstvenu polaznu platformu – sveobuhvatnu razvojnu strategiju Grada kojom će se definirati što je to što želimo, možemo, smijemo. Investitori će tada lako uvidjeti uklapa li se njihova investicija u smjer kojim se kreće Grad i koja je cijena ukrcaja na taj brod. I svi će biti zadovoljni i sretni“.
Posljedice lošeg rada
Niko Šalja svoj komentar o ishodu referenduma završava, možda i olako, riječima: „Ipak, takvu odluku građana treba poštivati, a na budućoj gradskoj upravi je da nastavi izradu UPU-a onako kako je to i započeto“. Nema dvojbi da se ishod referenduma treba poštivati, no ne bih volio da se sve završi kako je i započeto, jer započeto je loše. Nije loše započeo Andro, on je samo nastavio traljavo vođen projekt, a u traljavosti je obilato pripomagao i župan Dobroslavić. I dalje Gradom odjekuju brojne senzacionalističke tvrdnje kojima su se o projektu nabacivale sve tri strane, a međusobnog povjerenja i dalje nema. Nadam se da će nova vlast biti kompetentnija i ovaj projekt privesti kraju na zadovoljstvo svih: i lokalne zajednice i investitora. Naravno da ovaj projekt ne mora (i neće) uživati stopostotnu podršku Dubrovčana, ali ni jedan projekt, pa ni ovaj, ne smije uzrokovati ovako duboku podijeljenost Grada. Očito je mnogo toga napravljeno krivo. Vrijeme je za ozbiljan rad svih uključenih i saniranje štete.
Loš rad dosadašnjih gradskih uprava i izostanak razvojne strategije doveli su do političke apatije kod većeg dijela građana. Apatiju je dodatno potaklo i stanje u zemlji i gospodarstvu čiji se oporavak i dalje ne naslućuje. Dva mjeseca pred tako željeni ulazak u Europsku uniju, građani iskazuju zabrinjavajuće nepovjerenje u demokratske procedure. Jer nezainteresiranost za izbor demokratskih predstavnika nije ništa drugo doli nepovjerenje u procedure i mogućnost promjene.
Politički eros
Na izborima za predstavnike u Europskom parlamentu u Dubrovniku je glasovalo 7.259 birača. Na referendum je izašlo 11.977 građana. Ni na lokalne izbore neće ih izaći puno više (najvjerojatnije niti 50 posto), ukoliko ih kandidati ne motiviraju za to. Kod većine naših kandidata je više nego očit nedostatak političkog erosa, karizme. Nije dovoljno predstaviti program, ukazati na probleme, ponuditi manje ili više provediva rješenja. Bez obzira koliko su rješenja dobra i kvalitetna, ukoliko kandidati ne unesu sebe, svoj šarm, elan, uvjerljivost i duhovitost, birači im neće povjerovati i izlazak na izbore će ponovno biti loš.
Pred desetak dana u nekim se dnevnim novinama raspravljalo o tome da je Milijan Brkić putem call-centra pozivao članove i provjeravao jesu li izašli na izbore. Unatoč nekim tvrdnjama, nema u tome ničeg policijskog ili neobičnog. Ako te vlastiti članovi neće podržati na izborima, pitam se tko će? Samo članovi najuže obitelji? Nije motivacijska kampanja napisati status na Facebooku poput ovog: „Ajmo ljudi, objedovali ste, prošetali, lijep je dan, imamo još uru i pol za 9 000 glasova! To fakat nije puno!“. Persuazivnost ovakve poruke je vrlo mala. Teško da bi ona nekog nagnala da u nedjelju poslijepodne ustane iz naslonjača i ode do birališta. Usporedimo ovu poruku s navodnom porukom koju je HDZ slao svojim biračima putem call centra: „Trebate svakako otići na glasovanje. To je od presudne važnosti za stranku. Povedite i obitelj. Ako vam je potreban prijevoz – nema problema. Poslat ćemo naš auto ili kombi po vas. Nemojte ne izaći. Svi se moramo angažirati. Za stranku se mora raditi. Nitko više ne može biti pasivan. Ovo su ključni trenuci…“
Držimo li se starih pravila
Dakle, nije dovoljno odraditi klasičnu predizbornu kampanju, potrebno je odraditi i GOTV (Get Out The Vote) kampanju. Ove kampanje u načelu rade stranke kada izlazak na izbore nije obvezan. I institucijama demokratske države sudjelovanje građana na izborima trebalo bi biti od interesa pa bi stoga i one, na razne načine, trebale poticati izlazak na izbore. U Hrvatskoj je najjača motivacijska kampanja bila Zaokružilica 2000. godine koju je provodila nevladina udruga Glas99. Sjetite se spotova „Novo vrijeme“ i „Zaokružilica rockeri“ koje je HRT odlučio ne emitirati, da bi potom Ustavni sud poništio takvu odluku nacionalne televizije.
Radujem se motivacijskim kampanjama naših kandidata. Kako se to ne radi vidjeli smo na primjeru Andra Vlahušića s početka ovog teksta. Izbori za Europski parlament nisu bili od presudne važnosti za naše kandidate, no predstojeći su izbori njihovo biti ili ne biti u naredne četiri godine, stoga je za očekivati (nadati se) da će biti maštoviti i originalni.
Gospari su takvi, teško da će nedjeljom prekinuti počinak ili neku drugu uobičajenu aktivnost i izaći na izbore ako im kandidat ne ulijeva povjerenje da će ispuniti svoja obećanja. Birači se nisu ni prošlu nedjelju pretjerano potrudili oko golfa, premda ih malo ima hendikep…