U svijetu gdje se ljepota često mjeri prema nepristupačnim standardima, žene se nalaze između čekića i nakovnja. S jedne strane, društvo punih usta propovijeda o prirodnom starenju, slaveći „pravu ljepotu“ bez botoksa, hijalurana i ostalih tretmana, a onda s druge strane vrlo često možemo čuti kako ista ta puna usta za neku gospođu kažu: „Jao, kako se zapustila. Kako si je samo to dozvolila?“
Između ove dvije krajnosti, gdje se nalazi pravo na mir? Ako nešto odlučimo „popraviti“, bit ćemo umjetne, iskompleksirane i povrh svega, pomirite se da automatski postajemo lažne. Ako pak odlučimo ništa ne dirati, zapuštene smo, umorne i nije nam više do života. Postajemo još jedan izložbeni primjerak kojeg je pogazilo vrijeme i koje pod hitno mora osigurati svoje mjesto u lokalnom muzeju. U oba slučaja, krive smo.
Problem, naravno, nikad nije bio botoks, sijeda kosa, bore oko očiju ili kilogram viška. Problem o kojem se premalo priča je društvena potreba da se žensko tijelo konstantno komentira, procjenjuje i rangira, a ona puna usta koje sam maloprije spomenula, obožavaju parole o prihvaćanju, ali samo dok to prihvaćanje izgleda estetski prihvatljivo i oku ugodno. Prirodnost o kojoj danas pričamo je samo još jedan standard kojeg je nemoguće doseći i stane u svega nekoliko rečenica. Prirodna, ali zategnuta. Prirodna, ali bez bora. Prirodna, ali vitka, odmorna i njegovana. Na koncu, prirodna, ali ne previše stvarna.
I onda dolazimo do najljepšeg dijela, a to je onaj trenutak kad se i same krenemo dijeliti na tabore onih koje su radile nešto i onih koje se zaklinju da u tri života ne bi dirale ništa. Hvala Bogu pa nam ovakve podijele uvijek onako damski idu od ruke. Dolazimo do krajnosti i zaboravljamo da se tu ne radi o moralnim kategorijama, već o najobičnijim osobnim izborima. I dok Marica na kavi u Gradskoj priča prijateljici kako je Franica još jedna kokoš koja je pošla na botoks, njen muž Ivica doma stari kako mu se ćefne. Njemu sijede daju šarm, bore odaju mudrost, a pivski trbuh govori kako je on samo čovjek koji uživa u životu. I boli Ivicu briga. Drugim muškarcima nije zanimljivo jesu li se Ivica ili tamo neki Perica zapustili, ne broje im godine na licu, ne analiziraju jesu li dovoljno prirodni ili nedovoljno njegovani. I Ivica i Perica na svoje starenje ne gledaju kao na društvenu pojavu, već na prirodnu fazu života.
Pravo pitanje je je li se Franici zapravo sudi zbog botoksa ili zbog činjenice da je odlučila napraviti nešto za sebe? Ipak, žene smo. Na vlastitoj listi prioriteta društveno nije baš prihvatljivo da se nalazimo na vrhu liste. Kuća, muž, djeca, baba, djed, treći i četvrti rođak, susjed… Ima ih koliko hoćeš. Franica je znači pogriješila odmah u startu i to ne jer je pošla na zloglasni botoks, već jer je preskočila red. Vrlo vjerojatno naše društvo još nije prihvatilo činjenicu da postoje žene koje će prvo reći „ja“, a tek onda „svi mi“.
Tako da, ubrizgavajte što hoćete, ostanite prirodne, puštajte sijede, odradite prvu tetovažu s 52, koga je na koncu briga? A one teme Franice i njenih tretmana zamijenite malo s tračevima tko je od susjeda zadnji išao na tretmane presađivanja kose. Neka i oni malo osjete kako je nama.
I isprike svim Maricama i Franicama. Imena nemaju veze sa stvarnim osobama, već s pjesničkim slobodama i dobrim ritmom u rečenici.
