Dubrovnik je u čitavom svijetu poznat po svojoj ‘petoj fasadi’ sa svojim jedinstvenim krovovima koji su prekriveni kupama kanalicama. Taj dojam je od velike važnosti za očuvanje baštine, budući da je krovna terakota dio autentične panorame Dubrovnika i drugih povijesnih gradova. Do ranih 1990- ih stradalo je 70 posto krovova – reći će doc. dr. art. Kristina Kojan Goluža, jedna od izvoditeljica programa projekta ‘Dubrovački krovovi: Dokumentacija i glosar’. Riječ je, naime, o novom projektu Sveučilišta u Dubrovniku i dio programa javnih potreba u kulturi Grada Dubrovnika, a unutar kojeg je predviđeno sakupljanje starih fotografija krovova iz privatnih zbirki građana. Fotografije će biti predstavljene na izložbi po završetku čitavog projekta, odnosno krajem godine.
Limeni krovovi neprihvatljivi
Ovaj projekt stvorio bi temelj za prijavu međunarodnog EU projekta zaštite i pokušaja ponovne proizvodnje kupe kanalice. U tom smislu, objašnjava Kojan Goluža, analizirat će se i klasificirati povijesne kupe kanalice i popisati (izraditi mapping) novih glinenih pokrova koji su korišteni u obnovi krovišta nakon potresa 1979. godine i Domovinskog rata.
— Razlog mappingu je da ustanovimo koja se recentna kupa pri obnovi najviše koristila kako bi se mogla stvoriti regulativa koji su tipovi suvremene kupe prikladni za korištenje na ‘petoj fasadi’ povijesne jezgre. Postoji čitav niz kupa. Ujedno će se izraditi fotodokumentacija trenutačnog stanja krovne panorame te će se napraviti usporedba sa starim fotografijama koje sada prikupljamo. Ovaj problem, naime, obuhvaća čitavu Europu. Svako geografsko područje u Europi posjeduje svoju tradicionalnu kupu koje će se, ako se ne zaštite posve izgubiti pa želimo osvješćivati i međunarodnu javnost i institucije o mogućim gubitcima – naglašava Kojan Goluža. Dosada je pristiglo nekoliko fotografija, a među njima dvije iz 2007. godine, prikazujući satelitske antene i taracu na krovištu.
—Zahvaljujući dataciji fotografija, možemo utvrditi promjene koje su se dogodile najmanje posljednjih 13 godina. Usporedbom fotografija, što je i cilj dijela projekta, možemo zamijetiti kako svaka generacija ostavlja svoj nepovratan pečat na ‘petu fasadu’ Grada – kaže Kojan Goluža. Komentira nadalje kako krovovi u Gradu imaju veliku paletu pojavnosti po broju streha, krovnim belvederima, taracama, abainima i sličnome, no pokrovi od lima i salonita koji se još mogu vidjeti, ističe Kojan Goluža, ‘apsolutno su neprihvatljivi’.
— Oni možda jesu rezultat nepovoljnih financijskih i nekih drugih okolnosti, nastojanja da se što prije obnove objekti, no trebalo bi razmišljati o zamjeni tog pokrova. Osim toga i recentne intervencije u vidu aluminijske bravarije, može se reći da nagrđuju petu fasadu i da su isto tako neprimjerene – reći će.
Bitna značajka Dubrovnika
Na ovom projektu, osim Kojan Goluže, sudjeluju i studentice Vasilija Todorović i Dora Mihaljević, a dijelovi ovog projekta teme su njihovih diplomskih radova na studiju Konzervacije i restauracije Sveučilišta u Dubrovniku. No, Kojan Goluža već je kroz dugi niz godina svoj rad u očuvanju kulturne baštine usmjerila upravo na ‘petu fasadu Grada’. Ono što je obilježilo njen život još iz najranijeg djetinjstva, bavljenje je keramikom kao materijalom.
—Dobila sam više sugestija kolega i građana, koji su zamijetili isti problem krovova. Naime, već 80-tih godina 20. stoljeća vanjski suradnik Zavoda za obnovu, Svetislav Vučenović u svom znanstvenom radu govori o problematici obnove krovova nakon potresa 1979. i potrebi pokretanja proizvodnje povijesnih kanalica. U Planu zaštite iz 1993. UNESCO također kaže da su kupe korištene pri obnovi nakon tog potresa ‘alien to the conservation’. Kako radim i kao vodič moram spomenuti i naše goste koji vrlo često naše krovove prve zamjećuju i komentiraju. Oni su im glavna značajka Dubrovnika i okolice, zadivljuje ih kombinacija crvenih krovova i svijetle fasade. Često se pitam je li ovaj projekt prevelik da bi se ostvario, no upravo takvi komentari naših gostiju, daju nade za nastavak. Imam osjećaj da domaći ljudi nisu u potpunosti svjesni tog dojma, kojeg stranci dožive, a koji bi baš zato mogao biti naš brand – ističe Kojan Goluža. Dodaje i kako je kao komentor u projektu angažirana dr. sc. Lucia Emanuele.
—Od velikog nam je značaja i pomoć Zavoda za obnovu koji su zaduženi za mapping, Društva prijatelja dubrovačkih starina po pitanju skupljanja starih kupa te Dubrovačkih vatrogasaca, odnosno kolege Nikše Ivančevića koji će izvršiti snimanja dronom. Kolegica Todorović i Emanuele već su sudjelovale u istraživanjima koja su rađena na Institutu za prirodne znanosti u konzervaciji Sveučilišta primijenjenih umjetnosti i Instituta za primijenjenu geologiju Sveučilišta prirodnih resursa u Beču. Istraživanja su obuhvaćala instrumentalne analize (SEM i XRD) gline iz Kupara te njenu usporedbu s povijesnom kupom, koje smo vršili u veljači. Kako smatramo da se glina kopala na nekoliko mjesta, uključujući i Konavle, cilj nam je da, nakon što ovim projektom izradimo klasifikaciju povijesnih kupa, izdvojene tipove usporedimo s različitim poznatim glinokopima u Kuparima i Konavlima kako bismo ustvrdili njihove poveznice – objašnjava Kojan Goluža.
Zaštita pete fasade
Stare kupe imaju mnogo više starosnih slojeva što je uzrokovano svojstvima povijesne tehnologije izrade i vremenskim utjecajima kao i okolišem, a koji, kaže Kojan Goluža, omogućuju patiniranje porozne površine povijesne kupe.
—Fizikalni, kemijski i biološki procesi uključeni su u ove procese starenja. Površinska nečistoća i biološki organizmi, važan su doprinos izgledu povijesnih kupa. S druge strane, ovi mikroorganizmi se ne mogu vezati za recentne kupe zbog visoke gustoće materijala pa tako i glatke površine. To stanje dovodi do različitih brzina starenja i drugačijeg izgleda: stare kupe su sve starije, a nove ostaju gotovo iste. Opisani problem nije samo estetsko pitanje, već i funkcionalan problem zbog mnogo boljih svojstava u smislu trajnosti i klimatizacije povijesnih krovnih cigli. DPDS je obnovio Sokol grad prije sedam godina, jedini objekt u Konavlima i šire gdje su u potpunosti korištene povijesne kanalice, i donje i gornje te su još uvijek postojane i svjedoče o trajnosti povijesne tehnologije – rekla je izvoditeljica ovog projekta. Inače, kupa kanalica je prvi oblik krovnog pokrova koji se pojavljuje nakon rimskih imbrexa i tegula. Kao takva bila je rasprostranjena po čitavoj Europi, no na sjeveru nije u potpunosti opstala.
—Snijeg se pretvara u led koji se širi, što je dovodilo do razdvajanja i zahtijevalo puno angažmana za popravak – reći će Kojan Goluža. Njemački i engleski naziv kanalice, u prijevodu ‘opat i opatica’, pikanterija je koja je proizašla iz naroda jer stoje jedna poviše, odnosno ispod druge.
— Taj naziv nastao je vjerojatno zato što su prve kupe kanalice nalazile isključivo na sakralnim objektima gdje se pojavljuju u 11. stoljeću. U 12. stoljeću nalazimo ih na kulama i vlasteoskim sjedištima, a u 13. stoljeću i u gradovima, no ograničene su na više slojeve društva. U 14. i 15. stoljeću gradovi proširuju korištenje kupe. U to doba Dubrovčani dolaze u posjed Sokol grada na kome je pronađeno nekoliko netipičnih kupa za koje se pretpostavlja da su iz konavoskih radionica – naglašava Kojan Goluža. Naime, navodi dalje, prema istraživanjima autora gospara Nika Kapetanića, u 15. stoljeću Konavle dobivaju tri zlatice zemlje za proizvodnju kupa te se pojavljuju toponimi ciglana, što je pretpostavka da je proizvodnja u Konavlima bila ranija. Proizvodnja u Kuparima, prema napisima na industrijski proizvedenim plosnatim kupama iz 19. stoljeća, datira još iz 13. stoljeća, što je potrebno dodatno potvrditi. O petoj fasadi, organizirano je nekoliko znanstvenih tribina u Dubrovniku i inozemstvu. To je među ostalim znanstvena tribina ‘Dubrovački krovovi: Izgubljena dimenzija’ u siječnju 2019. godine, a samo pola godine nakon održan je okrugli stol na temu ‘Dubrovački krovovi: Revitalizacija kupe kanalice’.
— Naša namjera je zaštititi petu fasadu Grada, uvrstiti naš novi projekt u Plan upravljanja, kako savjetuje UNESCO u Planu zaštite iz 1993. godine. Za istaknuti je da je Ministarstvo kulture podržalo naš projekt te da nam je Grad Dubrovnik dodijelio sredstva kroz Program javnih potreba u kulturi te vjerujemo da ćemo na tragu suradnje s međunarodnim i domaćim institucijama, dati doprinos očuvanju vrijednosti zbog kojeg imamo status Svjetske baštine – zaključuje Kojan Goluža.
MP
Tekst objavljen u tiskanom izdanju DuLista 3. lipnja 2020. godine.