Stanovanje je ljudsko pravo. Priuštiv stan ne bi trebao biti samo krov nad glavom. To je dom, ali i ključni faktor kvalitetnog života i društvene stabilnosti. Dubrovnik se suočava s rastućim problemom nepriuštivog stanovanja zbog kojeg mnogi mladi, ali i potrebni radnici odlaze iz ovog grada. Naš cilj bi bio osigurati sustav priuštivog stanovanja koji će biti i održiv i dostupan svim građanima, u skladu s europskim i međunarodnim standardima – istaknula je Anita Bonačić Obradović, kandidatkinja za gradonačelnicu koalicije Slobodno na konferenciji za medije na temu politike priuštivog stanovanja. S kandidatkinjom za zamjenicu Petrom Marčinko predstavila je, naime, njihov model priuštivog stanovanja i to gradnjom gradskih stanova.
– Zašto gradska gradnja? Gradnja pod kontrolom Grada omogućava niže troškove jer grad ne radi po tržišnim principima već s ciljem osiguravanja pristupačnog stanovanja za sve građane. Oslobođeni smo i komunalnih naknada pa je samim time i cijena niža. Mi možemo planirati dugoročno, a ne samo prema interesima investitora i osiguravamo kontrolirane najamnine- naglasila je Bonačić Obradović. Osvrnula se porom na predradnje koje treba napraviti da bi model zaživio, a to su urbanistički, proračunski i logistički dio.
-Prostornim planovima višeg i nižeg reda moramo definirati i detaljizirati zone za stanovanje. Ne želimo graditi spavaonice, već funkcionalne stambene cjeline. To znači da imaju i parkinge, vrtiće, ambulante… Dosad su izrade svih prostornih planova većinom inicirali sami investitori, a na ovaj način bi Grad bio investitor i planer prostora – smatra Bonačić Obradović te dodaje kako bi prioritetne bile one zone koje su već urbanistički definirane poput Solituda, Komolca te u daljoj budućnosti Pobrežja.
Istanula je i kako bi se za 10 milijuna eura moglo izgraditi 100 stanova. Zemljište potrebno za gradnju osiguralo bi se i u pregovorima s državom koji bi Gradu mogla ustupiti zemljište u svm vlasništvu za ove potrebe.
Objasnila je potom i što bi se gradilo: stanovi za dugoročni najam, stanovi koji bi išli u prodaju kako bi se novac od prodaje vratio u proračun za novu gradnju te komercijalni prostori za najam od kojega bi se također financirale nove buduće zgrade.
Kako bi se sve to ostvarilo, treba osigurati i financije.
-U proračunu treba otvoriti program priuštivog stanovanja s dvije podstavke: gradnja i održavanje i upravljanje tim nekretninama. Financije bi se osigurale od prihoda od imovine, prodajom imovine, donacijama i izvorima EU fondova te prihodima od turizma – objasnila je dalje.
Također je istaknula kako bi gradska tvrtka pratila gradnju te se bavila upravljanjem i održavanjem.
-Naravno, prije toga moramo analizirati postojeće resurse i kapacitete odjela i gradskih tvrtki kako bismo racionalizirali cijeli sektor. Toj bismo tvrtki prepustili praćenje same gradnje, kontrolu i vođenje natječaja za dodjelu stanova, ali i traženje partnera za model javno privatnog civilnog sektora – dodala je dalje te napomenula kako bi se stanovi predvišeni za najam dodjeljivali građanima putem unaprijed definiranih kriterija, dio stanova bio bi za deficitarna zanimanja, a dio za socijalne skupine.
Dubrovnik će ovim modelom, dodala je, graditi za budućnost.
Petra Marčinko istaknula je kako je ovo tema koja je bitna za budućnost Dubrovnika. Dotaknula se MMF-ovog izvještaja koji je otvoreno optužio Vladu da je svojim mjerama, koje je nazvala upumpavanjem javnog novca u tržište nekretnina, izazvala divljanje cijena te da je čak i najam mnogima postao nedostupan.
-Znamo da RH nema sustavnu politiku rješavanja stambenog pitanja. Tržište nekretnina uglavnom služi za stvaranje profita kroz prodaju, preprodaju i kratkoročni najam, a ne za stanovanje. Trenutna kupovina stambenih kvadrata jedini je oblik stambenog zbrinjavanja za koji postoji bilo kakva javna olakšica. MMF je zaključio da je takva politika subvencija i državnih jamstava za stambene kredite pogrešna – istaknula je te dodala kako je u Dubrovnik situacija osobito teška, stanova gotovo i nema za najam, a ljudi se snalaze kako god umiju.
-Grad se dosad nije bavio temom stanovanja na cjelovitiji način. Ova gradska vlast je većinom birala mjere subvencioniranja ili kupnje. One su najlakše i istovremeno najskuplje. Loša stambena politika provodila se kroz POS-ove stanove, a mnogi su završili kao apartmani. Model Dubrovačke stanogradnje nazvali smo Dubrovačkom stanokupnjom jer ona nije gradnja već kupnja. Mi smo 43 stana u Mokošici kupili za 2.700 eura po kvadratu za što smo digli kredit, a sveukupno smo za te stanove koji su izvorno trebali biti za branitelje platili 6,5 milijuna eura. Mi iz Srđ je Grad smo podržali taj model uzevši u obzir težinu problema pošto se to jedini i postiglo – rekla je te dodala kako od 2018. godine do danas nije jasno što se događa s tim modelom u Solitudu.
U isto vrijeme, napomenula je, Zagreb, Rijeka i Varaždin uredno grade.
-Kako oni mogu, a Dubrovnik ne može? Ova gradska uprava zadovoljila se najlakšim mjerama subvencija unatoč upozorenjima MMFa. To je onaj model 30×30. To znači da mi svake godine u privatni sektor stanovanja prebacujemo 900 tisuća eura iz proračuna. Mjera je pohvalna, ona može biti manji poticaj za gradnju ili nadogradnju nekretnine, ali ne može biti jedina mjera priuštivog stanovanja – rekla je Marčinko te dodala kako gradski vijećnici još uvijek pred sobom nemaju cjelovite izmjene GUPa te da se nisu napravile urbanističke studije i planovi kako bi se definirale logične cjeline i zahvati.