Skoro pa punih pedeset godina već pri ulasku unutra dočekao bi vas lagani žamor umjesto glazbe, pogledi koji u sekundu prođu preko vas s nekoliko strana zadimljene prostorije, u magli dima okupljenih muškaraca u Klub pomoraca 'Miho Pracat' na Peskariji, u zgradi Kapetanije. Svih tih skoro pa pedeset godina bilo je to znano kultno mjesto i okupljalište starih kapetana, pomoraca, ribara, glazbenika, profesura i koga sve ne!
Zapravo, svih koji vole Grad i bez njega ne mogu, posebno ne bez njihova Kluba, kojem su kroz generacije dali neki poseban štih, imidž ili kako već zvati taj dobro znan miris prepoznatljivosti tradicije ili navike koja uđe pod kožu. Skoro pa pedeset godina, polagano kroz razne likove Grada, znane i manje znane, trajalo je stvaranje tog nezaobilaznog i prepoznatljivog okupljališta. Posebno u danima kada bi jugo vladalo Gradom, kao ovih dana, kada bi se sklonište pronašlo upravo tu, za nekim stolom, u dvije odvojene prostorije, uz šah, karte, kavu ili tek čašicu dobre i pametne riječi.
Klub prijatelja mora
Sve je započelo 18. travnja 1953. godine kada nekoliko pomorskih kapetana počne razmišljati o zajedničkom prostoru, mjestu okupljanja gdje bi se sastajali kada su doma, na kopnu, te izmjenjivali svoja iskustva, zaigrali na karata, briškule i tresete, partiju šaha, pročitali foje, popili bićerin vina. Tog dana održana je osnivačka skupština, te su Klub pomoraca osnovali kapetani Lujo Šoletić, Špiro Savin, Vladimir Grbić, Viktor Nonveiller, Ivo Scarpa, Zvonko Goić, Zdravko Kosović, Miho Domjen, Maroje Aleksić, Dragutin Betner, Antun Depolo, Rudolf Benković, Miljenko Sekula, Srđan Gozze i Mato Sorgo. Dobivaju prostor na Peskariji, unutrašnjost kojeg uređuje tada znani meštar gospar Milo Leoni, zaposlenik škole 'Nautike' na Pilama, koji je tu i živio s obitelji na katu zgrade Kapetanije. U početku, u Klub su mogli samo pomorci, ali vremenom ta odluka se mijenja, te unutra mogu 'svi koji more vole i prijatelji su mora'. Te iste godine, 1953., kad je otvoren Klub pomoraca, zadnja generacija pomorskih kapetana završila je školu 'Nautike' na Brsaljama, na Pilama, već te jeseni škola je preselila na Lapad, nova zgrada izgrađena je na zemljištu Zaklade Račić, gdje je Pomorsko – tehnička škola i danas. Koju godinu iza, u prosincu 1955. osnovana je i Atlantska plovidba, tvrtka koja je svih tih godina davala potporu Klubu pomoraca. Već 1959. startala prva generacija studenata nautičara, osniva se Viša pomorska škola u Dubrovniku. Tih godina objavljuje se i glasilo pomoraca 'Naše more', koje se i te kako čitalo i u Klubu. Sve je tu oko Kluba tih 50 godina bilo vezano za more i pomorce. I o svemu tome, povezavši sve ove detalje, jako lijepo je 2003. godine napisao u svojoj brošuri povodom 50 godina Kluba pomoraca dugogodišnji profesor Pomorsko – tehničke škole Zlatko Mičić.
Domar Mato
Bila je to svih tih godina, posebno zadnjih u Kapetaniji, zadnja prava betula Grada. Okupljeni unutra na taj izraz nikad se nisu ljutili, jer betula je i za njih i za svu čeljad Grada ono nešto što okuplja ljude, gdje se pjeva, priča, zaigra na karata. Ljutilo ih je već tih godina to što više pravih betula u Gradu nema, al', znali bi reći 'to je već druga priča, tužna kao i sve priče koje čine da pomalo nestaje Grad i svi koji ga vole i s njim žive!' Uz puno znanih likova Kluba, središnji lik ipak je bio gospar Mato Stanković, tada i domar i konobar i svašta nešto Kluba pomoraca, koji je na žalost od nedavno pokojni. Između poziva sa stolova za nove ture kave i pive, domar Mato znao bi tada u hodu pričati kako je 'Klub kafić za starije generacije, one koji ne idu po kafićima, za sve one kojima je tišina i ugodan razgovor jedina glazba, navika i tradicija koja traje tolike godine, iz ovog Kluba nastala je i Pomorska škola, pokrenule su ga generacije starih kapetana, morskih vukova koji bi vrijeme na kopnu provodili ovdje.' Uzdržavali su se sami, od 30 kn članarina i pića, plaćali sve svoje obaveze, najam, komunalije, režije, iako je u Klubu piće bilo najjeftinije u Gradu; piva sedam, kava tri, vino i sok pet kuna. Unutra, u klubu, bio je to đir od stola do stola, od klape do klape, sport na sve strane; šah, domino, karte… 'Još samo mi imamo svaki dan dnevne i tjedne novine, još samo ovdje u Gradu možeš doć' i na miru pročitat i ponešto komentirat!' Gospar Mato posebno se hvalio zahodom: 'Nije ni u Excelsioru čišći!' U Klubu je bio od 1994., nakon četrdeset godina šefovanja u kuhinji Ekspres restorana u Zuzorinoj. Žene su navraćale rijetko, ipak je to bio Klub pomoraca, a tu žena nema! Istina, došle bi one, uđu, bace pogled i natrag. Bilo bi ih tek nekoliko nedjeljom iza mise, valjda su i one još samo tamo na miru mogle popit kavu. Rijetko bi svratili i stranci, sjednu, al' i oni bi osjetili kako je ovo nešto naše i posebno, domaće i pošli bi dalje do Gradske!
Ostala su sjećanja…
Puno znanih likova Grada navraćalo bi do Kluba na Peskariji. Tiho do svog stola, praćen pogledima poštivanja mlađih, svaki dan ulazio bi u Klub i gospar Vlaho Dražić, jedan od prepoznatljivih likova đira sa Straduna, dugo godina tajnik Kluba. Bili su tu svaki dan i profesori Sveto Lulić i Pero Portolan, Joško Didović iz 'Maestrala' i Duško Asić iz Gradske glazbe, Čile, Nikolica, okupljao se tu i kazališni svijet, ljeti je Jupa Juvančić tu bio stalno, pred predstave i probe tehnika Teatra; Dragan, Pepo, Šeki, Vasa, Miro, Stipan, navratili bi i glumci, mnogi znani i neznani, pa i Cane iz tehnike Igara, koji bi znao reći kako je 'ovo zadnje mjesto u Gradu koje ima dušu!' Sa svog stola, uz karte, znani Perica Gerica dodao bi kako je 'ovo zadnje uporište Grada, ovo je zadnja dubrovačka betula u kojoj se okupljaju pomorci, ribari, zaljubljenici ovog Grada, svi koji ga vole. Ovo je zadnje mjesto gdje se priča o Gradu, moru, Peskariji, Mulu!', te bi tada, prije desetak godina sluteći sve ono što nam se i danas događa, nastavio 'ako nas zatvore i presele, nema onda ni nas više. Neke stvari ne smiju se dirati, ne može se sve tek tako prodati, iznajmiti, samo daj lovu! Kako stvari stoje još ćemo plaćati ulaznicu za prolaz do Peskarije i Porporele!' Naime, nekako točno pred proslavu 50 godina Kluba, počelo se pričat o tome kako će se nakon tolikih godina ovo kultno mjesto preseliti negdje drugo! Ljuti su tada pomalo bili svi, a Perica Gerica je već tada znao reći 'nečija guzica pojela je našu dušu!' Tako je bilo, 2002. Klub u Kapetaniji je zatvoren, proslava 'pedesete' ipak se 2003. dogodila na drugom mjestu! Prostor u kojem se Klub pomoraca nalazio skoro pa pedeset godina iznajmljen je, a oni su preselili u Ulicu Damjana Jude il' Ulicu od akvarija, gdje je nekad davno bila svlačionica vaterpolista i plivača Juga, zatim nekadašnja radnja maranguna 'Servisa'! Od te godine, slavljeničke, Klub pomoraca je tamo – 'nije se zatvorio, samo adresu promijenio', bila je utjeha za sve koji vole Grad nakon skoro pa pedeset godina. S tom novom adresom, nekako je preživjela i navika i tradicija, od tad se okupljaju tamo, ali evo, ostala su sjećanja na skoro pa pedeset godina Kluba pomoraca na Peskariji u zgradi Kapetanije.