Nekad, i ne tako davno, u Gradu smo imali tri kina koja su radila svako večer; Sloboda, Jadran i Gruž, pa smo ih zvali „zimska“, te tri ljetna kino pojačanja; Lapad, Jadran i legendarnu Slavicu. Naravno, odlazak u svako od tih kina bio je događaj, ali odlazak – ulazak u kino Slobodu ipak je bio nešto drugo, nešto ozbiljnije!
Baš u kinu Sloboda igrali su se hit filmovi, dugo čekane premijere, te jedino za izlazak u to kino mogao si reći da si imao izlazak, onaj večernji, koji ima razlog, svrhu, a često i svoj sretan i ugodan završetak. Izlazak u kino Slobodu bio je osobni događaj svakog od nas za koji se spremalo, uređivalo, šminkalo i psihički pripremalo. Jer dva sata unutra, u mraku dvorane pred velikim bijelim platnom s likovima i prelijepim glumicama koje susrećemo samo u našim snovima, za mnoge je bio jedan lijep početak…. nečega, pa makar se to zvalo i ljubav.
Večernji izlazak
Unutra se moglo i s Peskarije, ali početak ulaska u kino Sloboda bio je na Stradunu, u điru, zatim u prolazu ispod Zvonika pored nekadašnje knjižnice, gdje je sada Beneton. Dalje uz skale, ali ne kao danas, već kad bi se prošla knjižnica, skretalo bi se na desno, pa gore do velike tarace. Tko bi produžio, mogao je na Peskariju, što su tada mnogi i činili, da bi skratili put. A oni koji su išli gore, na taracu, prvo su ušli u veliku dvoranu, velikih zidova sa velikim filmskim plakatima koji su nas podsjećali na neke filmove i junake koje smo tad vidjeli i nikad zaboravili. U središtu dvorane bila je blagajna, naokolo one drvene stolice, koje bi se uspravljale čim bi se počeli podizati, pa bi često koju djevojku i uštinuli, ponekad uz lagani krik zbog rasparanih najlonki ispod minjaka koje su nekad nosile i današnje mame. Ulaza su bila dva, ali onaj donji nije nikad radio, te smo se svi gurali na gornji, pored zahoda. I nekako ušli unutra, u mrak kino Sloboda. Tih godina, danas dalekih sedamdesetih, izlazak u kino bio je zaista izlazak. Taj izbor za mjesto izlaska i večernjeg provoda bio je tih godina mjesto izbora i mnogih drugih, pa su kino dvorane bile prepune, da bi se dobila karta čekalo se i po uru prije, polako i strpljivo. Tad smo imali i „tapkaroše“, preprodavače ulaznica! Ranije bi kupili više ulaznica i zaradili na nekim hit filmovima, kao „Groznica subotnje večeri“ sa John Travoltom! Ali, platila se karta i duplo, samo da bi se ušlo u dvoranu kino Sloboda. Nekad sami, ali ipak češće u društvu, posebno s dragom osobom, naravno, suprotna spola.
Poštivao se red!
Točno se znalo za koje mjesto tko kupuje kartu i gdje tko sjedi, ali broj karte nekad nije bio ni važan. Jer, znao se i poštivao red! Sjedalo jedan, red prvi u četiri popodne uvijek bi sjedio gospar Cvjeto Job. Sedmi red, s kraja bila bi balica iz Grada, gdje si s godinama polako prilazio sa tendencijom da postaneš dio te vesele balice koja je svaki dan bila unutra, a svojim komentarima oduševljavala ostale, pa makar se nekad od njihovih upadica film nije mogao ni slušati. Ta ista balica zimi bi zabavljala publiku u kinu Sloboda, a ljeti bi se predstavljala na generalnoj Igara. Ako bi netko kupio kartu za njihova sjedala, lagano bi se i kulturno ustao čim bi ih vidio kako idu prema njemu u onom mraku, s prvim slikama na velikom platnu. Mogao je sjesti bilo gdje, samo ne tu, na kraj sedmog reda, iako su mu na karti pisale upravo te brojke, sjedala i reda. Znalo se tko tu sjedi.
Do desetog reda bili bi inače zabavnjaci, klinci, školarci, te oni koji nisu našli kartu za gornje redove, od jedanaestog do dvadesetog. Između ove dvije „desetke” redova bio je manji prolaz, tako da bi u tom prvom redu druge skupine, onom jedanaestom, redovno sjedili visoki momci i njihove malo manje djevojke. Ispružili bi noge, te zahvaljivali samom Bogu što su uspjeli dobiti upravo tu kartu. U tim gornjim redovima sjedili su ozbiljniji, oni koji su zaista došli od gledati film i pokušati razumjeti “što je autor htio reći”. Oni bi se ljutili kad bi se oni iz donjih redova ustajali i često bi vali; „Odjava nije još gotova”, željeli su saznati sve o filmu kojeg su upravo vidjeli. Ovi iz sedmog reda bi im odgovarali; “Čitaj doma na televiziji!”
Šest loža
Treći dio kina Sloboda bio je u svakom slučaju nešto posebno. Za generaciju tih sedamdesetih koja je imala izlaske u ovo kino, dovoljno je reći “loža” i krenu sjećanja. Sjećanja na prve ljubavi, grljenja, ljubljenja, što sve ne, skriveno i daleko od očiju javnosti, gore, iza svih, gdje te nitko ne može vidjeti, u jednoj od šest loža kina Sloboda! Bilo je vrlo teško izboriti se za mjesto u tim ložama, posebno za termin u osam navečer, jer mjesta je malo, a zaljubljenih uvijek mnogo. Nekad bi oni „zalutali“, slučajni dobitnici ulaznice za neku od tih loža, dva sata osjećali neugodnost zbog činjenice da su upravo oni krivci prekinutoj ljubavi dvije ptičice u mraku lože, pa su mnogi čak i odustajali od filma ako nisu imali izbora za neko drugo mjesto, nego upravo ono u jednoj od loža. Gore, u lože su ipak išli samo zaljubljeni. A njima je najmanje bio važan film i ono što se događa na velikom platnu. Iz sjećanja nikad neće izaći scene tišine u dvorani, čak i oni u sedmom redu šute, a onda se samo lagano čuje neki jecaj ili uzdah ljubavna zanosa iz neke od šest loža. A onda krene kazin, dobacivanja, imenovanja, crvenila na licima djevojaka koje su gore u loži, crvenila koje s srećom u tom mraku nije moglo vidjeti. Ali i mangupskog dobacivanja momaka iz loža koji su te večeri bili uvjereni kako su baš oni pobjednici.
Neko drugo vrijeme
Izlasci u kino bili su nekad prilika mnogima i za đir po Stradunu, koji minut prije, ali svakako malo duže iza filma, kada bi se štogod i prokomentiralo, posebno kako je tko obučen, našminkan, obavezno i tko je s kim bio u mraku dvorane, te najvažnije, tko je s kim sjedio u ložama kino Sloboda, u jednoj od njih šest, skriveni od pogleda i tajnoviti u svojoj intimnosti.
Tih godina filmovi su se prikazivali u četiri, šest i osam. Prva projekcija bila je za klince, osnovce koji nisu imali što raditi to hladno zimsko dubrovačko poslijepodne, druga za srednjoškolce, manje više one koji su obružali pa se tu sakrili od očiju roditelja, a treća za one kojima je to večer bio izlazak, nekad i prvi početak veza koje su trajale. Filmovi su igrali po tri, četiri dana, a čekali bi se i po godinu dana. Istinski zaljubljenici u filmsku umjetnost tih godina čitali bi o nekom filmu, o dodijeli Oskara, ali bi se dobro načekali da taj film dođe do Grada i kino Sloboda. Bilo je to neko drugo vrijeme. A onda su sredinom osamdesetih zatvorili kino Slobodu, htjeli od nje napraviti nekakav Muzej revolucije. Tadašnji mladi, posebno u listu mladih „Laus“, su se bunili i svašta nešto pisali o tome, kao „što će nama takav muzej, ne damo kino!“ I vrate im kino, ali obnovljeno u nešto novo, polivalentnu dvoranu, kako su je zvali. Loža više nije bilo. I dosta tog više nije bilo. Vrijeme čini svoje, pa gotovo ništa više nije kao što je bilo. Ni ulazak u kino Slobodu više nije neki izlazak, klinci sad imaju auta, pa s njima vode svoje drage na vidikovce, a ne u lože, svatko doma ima internet, pa na vrijeme i bez čekanja na ulaznicu gledaju hitove filmske industrije. Balica iz sedmog reda se uozbiljila, poženila, a ni gospara Cvijeta više nema. Ničeg više nema, sve je pojeo neki novi mrak! Posebno za generaciju koja je nekad učila što je to ljubav u mraku kina Sloboda.