Božo Petrov je kingMaker, koji će opet i nakon ovih izbora odlučivati. KingMaker, novi je izraz koji se, plasiran od naših PiaR stručnjaka, uvukao u izbornu kampanju. Iako jedva zadržava, a negdje čak i gubi po jedan mandat, kao naprimjer u njegovoj utvrdi, desetoj izbornoj jedinici, gdje mu je prema posljednjim anketama Jambo s liste esdepea preoteo jednog saborskog zastupnika, Petrov ne mjenja retoriku. Pače, čak inzistira na tome da ni hadezeov Plenković, a ni esdepeov Milanović neće postati premijerom, jer on će i opet postizborno krojiti i kombinirati.
No, koliko je to uistinu realno? Zašto bi dva stranačka lidera ponovo pristala na ucjene koje pred njih postavlja čelnik stranke, koja u utrci za premijera može povući svega 10 posto glasova ukupnog biračkog tjela. Najžalosnije je zapravo to što Petrov u nijednom trenutku ne vidi sebe mogućim predsjednikom Vlade, čime deplasira i sebe i one koji stoje uz njega, ali i zbunjuje birače. Premijerska funkcija njemu nije cilj, on tek želi manipulacijom dodatno stvarati tenzije. On bi umjesto Plenkovića i Milanovića, jer mu se ne sviđaju oni i njihove stranačke strukture, priznao je to Mislavu Bagu u intervjuu, upravo iz tih stranačkih struktura izvlačio neka nova, po njegovim kriteriijima zadovoljavajuća, imena.
Vidjeli smo kako je prošla zadnja Vlada s kojom je rukovodio Petrov. I koliko je sve to trajalo. Od petka do sveca. Ništa duže. Oreškovića pamtimo još samo po ‘građevinama’ i predsjedničko-obiteljskom ljetovanju na Brijunima. A upravo isti čovjek, Božo Petrov, opet zaziva svoju ‘pravicu’ i u stanju je razvlačiti unedogled, a ako bude potrebe dovesti državu do novog bezvlašća.
Naravno, možemo se još neko vrijeme praviti kako nam Vlada ne treba, kako nam je bez tamo nekih mudrijaša čak i bolje, kako manje trošimo, manje se zadužujemo, više nam ostaje, možemo još koji put izgubiti vrijeme na nove izbore. Nove i opet nove. I?
Pa ne vidim baš ništa suvislog iz Mostove kampanje osim potpunog političkog ogoljavanja, kada će narod konačno shvatiti kako možemo počet funkcionirati samo ako Plenković i Milanović sjednu za isti stol. Da, velika koalicija, na nju mislim. I u ovom trenutku, osim što stranački čelnici nevoljko i s gnušanjem odbacuju tu ideju, i osim što birači trebaju apsolvirati kako stranačka obojenost nije ništa drugo doli stranački folklor kojim se ulaguju svojim ‘istomišljenicima’. Ma puko pituravanje.
Možda će trebati još neko vrijeme, možda nam do naknadne zrelosti fali još samo koji mjesec ili godina, ali već sad treba realno sagledati stvarno stanje i shvatiti kako i nemamo puno opcija, niti boljih ljudi. Na jednom mjestu, za istim stolom, nakon što bi otvorili karte, zatomili svoje osobne interese, možda i s nešto retoričkog ‘klanja’, možda bi i uspjeli sastaviti Vladu. A tako izabrani, sami bi postali regulator jedni drugima, što opet povlači i pozitivnu stranu priče. Svu silu predizbornih obećanja stavili bi na hrpu i vratili ‘mami mamino, tati tatino’ i tek tad bi imali suvislu priču o smanjenju pedevea, povećanju osobnog odbitka na plaće, realnog smanjenja proračunskog deficita. Zapravo, imali bi nekakav suvisli smjer. A kako ga baš gleda i nadzire ‘onaj hadezeovac ili onaj esdepeovac’ i kako baš njemu mora podastrijeti sve račune i planove, manje bi se kralo, manje bi se varalo i namještalo na natječajima, manje bi bili u sukobu interesa, a radna mjesta… uh, ona su i tako već odavno popunjena baš njihovima. U konačnici, možda bi takva Vlada napokon počela raditi u korist gospodarskog rasta. I u ovom trenutku u tome ne vidim baš ništa loše. Ali to je ipak jedna druga priča, za jedno drugo vrijeme, vrijeme političke odgovornosti koje još nismo dosegli.
Adio vam