Naša sugrađanka Katija Šarić u ponedjeljak bi mogla ostati bez jedinog krova nad glavom.
Naime, prijeti joj deložacija iz gradskog stana u Antuninskoj ulici u kojem je, doduše, bespravno još od 2000., ali to je jedini dom kojeg ima i u kojem živi sa sinom i svojim kućnim ljubimcima.
Njena teška životna priča počela je još u Domovinskom ratu, a sve se zakompliciralo 2003. godine kada joj je Grad Dubrovnik zbog duga za najam poslovnog prostora u visini od 39 tisuća kuna ovršio sve bankovne račune, koji su do danas blokirani.
Do Domovinskog rata gospođa Katija je imala sve – obitelj, dom i posao, no s početkom rata krenule su njene nevolje. Naime, kako nam priča, stan u kojem je živjela sa suprugom i dvoje djece, nalazio se na vrhu zgrade u Mokošici te je bio je idealan za osmatračnicu s koje su branitelji Mokošice željeli pohvatati snajperiste koji su pucali po ovom gradskom naselju. Stan im je prepustila, akcija je uspješno odrađena, priča nam Katija Šarić, no stan je potom granatiran.
-Stan nisam mogla popraviti te smo ga prodali za tadašnjih 25 tisuća maraka. S tim novcem otvorila sam krojački obrt računajući kako to znam raditi i kako ne mogu propasti. Uložila sam sve u obrt, otvorila ga, zaposlila dvije radnice i krenula s poslom. Međutim, dogodilo mi se nasilje u obitelji, suprug je imao problem s PTSP-om kojeg nije rješavao, odnosno rješavao ga je agresivnošću. Ja sam pomalo, zbog takve situacije, počela upadati u dugove, a muž se iskrcao s broda u trenutku kad sam otvorila obrt tako da on nije radio. U to vrijeme Gradu Dubrovniku bila sam dužna 39 tisuća kuna za najam poslovnog prostora, a te 2003. godine bila sam samohrana majka jer sam se rastavila od muža, iako je on još četiri godine nakon toga ostao u ovom stanu. Zbog duga mi je došla ovrha, izbačena sam iz poslovnog prostora, a moji računi su evo već 13 godinu blokirani s tim da je dug zbog kamata narastao na 100 tisuća kuna – priča nam Katija Šarić, dodavši kako je iz nekadašnje radnje u stan u Antuninskoj preselila šivače mašine.
-Sve mašine sam preselila u ovaj stan, a riječ je o industrijskim mašinama budući da sam se tim poslom mislila ozbiljno baviti kako bih ponovno došla do vlastitog krova nad glavom – priča nam Katija Šarić.
A kako se uopće uselila u Antuninsku?
Naime, tražeći krov nad glavom kao podstanari naišli su na ženu koja se predstavljala vlasnicom stana u kojem nije živjela, no kasnije se ispostavilo kako je stan u gradskom vlasništvu.
-Ona ovdje nije živjela već su tu živjele mačke. Kad sam prvi put vidjela taj stan od tog mirisa amonijaka meni je došlo povraćati. No, bila sam u situaciji da nemam gdje te sam pristala ući u taj stan kao podstanar i srediti ga. Ta osoba je, kad smo stan sredili, napravila veliki problem te je odustala od podstanarstva. Ja bih tad i bila napustila stan, ali meni muž nije htio. I on je promijenio bravu te smo završili i na ‘Latinici’. Imali smo i parnicu i dokazali smo da joj nismo namjeravali oduzeti stan. Žena je umrla u domu, zbrinuta. Ostali smo tu jer smo bili u potrebi stana, bila sam samohrana majka bez prihoda – priča nam Katija Šarić.
Ogorčena je što ju je Grad Dubrovnik svojim postupkom uopće doveo u situaciju u kakvoj danas jest.
-Nije Grad Dubrovnik to namjerno učinio, ali su me tom ovrhom doveli u tu situaciju jer su mi dignuli jedinu mogućnost za rad. Oni su ti koji provode zakone i mogla se naći klauzula s kojom su mi mogli izaći u susret u cijeloj toj socijalnoj situaciji da mi ne dignu jedinu mogućnost zarade. Međutim, ovo je bilo lakše te su išli linijom manjeg otpora ne misleći na posljedice. I evo dokle je sve došlo. Meni je još blokiran tekući račun, evo već 13 godina iako je pismeno zatražena apsolutna zastara nakon 10 godina od pravomoćnosti, odbijena je. Ne mogu uzeti niti kredit za vratiti dug ni za riješiti stambeno pitanje. Ne mogu se naći ni na listi za stanove po ekonomskoj stanarini jer mi uzimaju za grijeh to što sam im dužna i što koristim bespravno stan Grada Dubrovnika. Tražila sam podstanarstvo da izađem odavde, ali stan ne mogu naći. Nude mi se apartmani do 6. mjeseca po astronomskim cijenama, ne daju mi ugovor kako bi mogla dobiti subvenciju – priča nam ogorčena Katija Šarić, protiv koje je Grad Dubrovnik 2006. godine podnio tužbu za iseljenje iz stana, a sve je, kaže, potaknuto njenim zahtjevom za prijavom prebivališta na adresi gdje od 2000. stanuje sa svojom obitelji kao podstanari. Presuda u korist vlasnika nekretnine donesena je 2009.
-Status socijalno siromašne obitelji koju danas moja obitelj ima, posljedica je uvjetovanog siromaštva, ovrhom bankovnih računa, oduzimanjem poslovnog prostora za obavljanje obrta, i upornom odlukom izvršenja prisilnog iseljenja obitelji na ulicu. Interesira me može li mi netko reći kako da obitelj blokiranih bankovnih računa, pred prisilnim iseljenjem iz stana radi ovrhe istog ovrhovoditelja koji je blokirao račune, oduzeo poslovni prostor, onemogućio rad, još oduzima i jedini dom, kako dalje… gdje? Zašto… i zbog čega?
Kako će biti 24. listopada, ne znam, tek trebam doživjeti. Sigurno je ako prisilno iseljenje krene, oduzet će nam dva psa i dva mačka, a sin i ja, kao Slavonija, svatko na svoju stranu. Domovino moja, još će me natjerati, malo fali, da te se odreknem! Svim ljudima ovoga svijeta vrata mog doma su otvorena. Ja ću biti sigurno tamo, Brut, Tara, Miki i Micko … isto – govori Katija Šarić, koja u ponedjeljak za kad je zakazana deložacija očekuje podršku svojih sugrađana.
Iako je nesporno kako obitelj Šarić živi bespravno u gradskom stanu te kako za najam poslovnog prostora ima dug prema istom tom Gradu Dubrovniku ne možemo ne zapitati se zar je izbacivanje na ulicu ove socijalno ugrožene obitelji u najbogatijem gadu u Hrvatskoj jedino rješenje?