Ni ne znam koliko sam dugo u ‘penziji’ jer na mene je Azija utjecala jako puno i naučio sam raditi. Zapravo sam prestao s poslom sad nedavno, 23. rujna! Stavio sam točku na moju vezu s morem, koja je ostala sada samo u ovom pisanom obliku kroz moje priče – priča mi kapetan Marijan Maro Brajac, koji je svoj morski vijek ukoričio i to u čak tri knjige, nježne brodske dnevnike, mrežu sjećanja koja prati njegov život. Rođen u Gradu, u ulici Kneza Hrvaša, od prvog momenta njegov život je obilježen – morem, a nas je proveo kroz svoj vijađ…
—Kad sam bio dijete, preselili smo se na treći Kono od grada, bio je to divan pogled na grad i cijeli akvatorij oko Lokruma. Kao dijete sam vazda gledao dole, prema tom moru. Nekako sam tu nalazio nešto svoje, što je to bilo, pojma nemam. Ono čega se sjećam jesu priče mojih roditelja koji su neko vrijeme mislili da imam neki fizički nedostatak. Naime, nisam govorio sve do treće godine, a prva prava rečenica koju sam znao sam izgovorit bila je: ‘Deko bude petan boda’ – na pitanje što ću biti, dečko će biti kapetan broda! Otole je počelo, kad su krenule one dileme kuda poći – kao i svi, većina nas iz grada, pogotovo u ono vrijeme – odlučio sam se te 1961. za Nautiku. Prije svega bila je to želja vidjeti što je ‘tamo iza’, vazda me nešto vuklo, ta želja i volja da vidim svijet – priča nam kapetan Maro. Rano se ukrcao, dodaje.
—Prvi moj ukrcaj bio je odmah iza prvog razreda Nautike. 2. srpnja 1962. godine bio sam ukrcan na ‘Beograd’ Atlantske plovidbe kao đak na praksi. Zanimljv momenat koji se tada dogodio bio je moja prekretnica. Jedni kažu: ‘Imo si pegulu’, drugi: ‘To je bilo ono pravo, jer ništa nije slučajno’. Prvo to putovanje nas deset đaka na praksi, svima nam je more jako škodilo, razbilo nas je. Kad smo došli do Splita, ja sam izigravao malo muškardina i rekao: ‘Ma ne treba meni ovo’. Jedan timunjer sa Šipana rekao mi je: ‘Pa nemoj, šteta kad si upiso, jedan dan bit ćeš kapetan, komandanat, barba! Samo ti treba učinit jednu malu stvar!’. Ja ono naivno: ‘Što? Kaže on: ‘Šprokaš se na matrikulu, pa je zalijepi na zid i reci: ‘Mama evo tvoga kapetana!’’ Sve mi je bilo jasno! Pošao sam kod barbe i rekao da bi htio učinit još jedan vijađ. Napravio sam ga, pa još jedan, drugi… Ali vazda mi fali onaj jedan kojeg neću učinit, a to je onaj zadnji – dodaje kroz osmijeh naš dragi sugovornik. On je iza svakog razreda išao na brod, tako kad je završio Nautiku je imao preko šest mjeseci navigacije, što nije puno, ali u današnjim terminima, bilo bi to pola kadeture, dodaje.
Malo tvrđe brodsko perje
—Tad čovjek može reći da stiče malo tvrđe brodsko perje. Poslije, iza mature imao sam odmah ponudu iz Atlantske plovidbe koju sam odbio iz vrlo jednostavnog razloga, kojeg tek sada pod stare dane vidim – vazda me gonio adrenalin. Zato sam pošao na tankersku plovidbu, tadašnji Jugotanker iz Zadra. Privlačila me ta tehnologija broda, te pumpe, tramak s likvidima, bila je nafta posrijedi. U neko doba sam se toga zasitio, ali sam završio sa najtežim dijelom tog tankerskog posla. Zadnjih 25 godina proveo sam na chemicals tankerima, zlo od brodova, tu treba znat i kašljat i disat! Posao me ponio jer u njemu ima netko što ne može svatko. Česte su bile priče o tim nekim fizičkim naporima. Bez daljnjega, oni postoje, a danas kad pogledam malo unatrag, mislim da je najvažnija psihička stabilnost. Kad dijete od 15 i pol godina shvati da mu to leži i da to hoće, znači da je ‘iskočio iz kruga’. Tako je to nekako bilo i sa mnom – dodaje, podsjeća se i koliko je dugo na moru.
— Ukupno doba navigacije, evo baš sam pred razgovor računao, je 59 godina vezanosti za brod i more, 2 mjeseca i 21 dan. Žao mi je što nisam uspio zaokružiti 60 punih. Ali korona pokvarena… – dodaje sa nekim osobitim žarom prema svom pozivu. Njegov prvi kapetan, prisjeća se, bio je Mario Šoletić iz Lapada, a sam se kao kapetan ukrcao prvi put na ‘brod frižider’.
—Moj prvi brod bila je mediteranska plovidba, ‘brod frižider’ Marko Polo. Krasan brod njemačke gradnje i imao sam tu malo manje od 34 godine kad sam postao kapetan, zapovjednik broda. Vozili smo svuda, vrtili se po Mediteranu, pa za Sjevernu Europu, Ameriku, Perzijski zaljev… Voće, povrće, meso, jaja. Kad smo ulazili u Port Said, već su Egipćani znali koji je teret na brodu, što inače nije nikakva tajna, ali sam imao osjećaj da je cijeli Egipat tu došao i samo što sam čuo bilo je: ‘Captain, byd, byd, byd!’ Na arapskome – jaje! – prepričao nam je i zgodnu anegdotu. A bilo ih je puno. Kaže, nanizao ih je i primakao se kraju. Najgore ti je, dodaje, nać’ se na ovim ‘malim oglasima’ u novini, na kraju!
Od nevera do prožara
Teških situacija bilo je puno. Ali na njih je kaže, navikao. Možda je to perje postalo još tvrđe, ali ipak ispod njega nalazi se meka ljudska duša.
—Teške situacije su uvijek tu, a i puno puta su me to pitali. Nevremena, nekoliko požara, potapanje, četiri puta sam odbijao gusarske napade, ali apsolutno najteži momenat mi je bio kad sam došao doma, a moja osmomjesečna kćer, kad me vidjela ujutro s puta, kaže samo: ‘Mama, ko to?’ E to su te stvari na koje te nitko ne može spremit, što lomi i što treba pregrmit. Nevremena i ostale nedaće dio su posla, uvijek kažem, uračunate u plaću. Ove druge stvari – e to… – ni ne završava rečenicu. Pogled je rekao sve. Dodaje kako je nekad ljude, koji su se radi familije iskrcali, gledao pomalo možda i kao slabiće, a danas?
—Danas im zavidim jer vidim da su bili pametni. Cijena ovoga posla je jako teška. Ovo jest posao kojeg ne može raditi svatko, ima svoje ljepote i izazove, međutim to nije ono što ljudi misle. Ono: ‘Lako njemu, on je pomorac, vidio je svijeta!’ Ja sam vidio svijet, ali više od polovice vijeka proveo sam na tankerima, gdje vidite samo onu instalaciju, ogromnu masu cijevi i to je to. A kažete – bio sam u Americi ili Japanu, Australiji – napominje nam. Nije to lako, uspoređuje nekad i danas…
—Ipak, u odnosu na današnjicu kad je toliko tehnički usavršeno vođenje broda, da je nevjerojatno kolika je tu preciznost, ona kreativna komponenta, simbioza čovjeka i broda s prirodom, kako odrediti poziciju broda sa zvijezdama… Mislim da su mlade generacije oštećene što nisu u mogućnosti doživjeti tako što – istaknut će. Opet je s nama podijelio jednu situaciju, nešto u čemu se morao osloniti isključivo na sebe.
—Imao sam slučaj s jednim brodom, sva elektronika je bila izgorjela, grom puknuo i samo je učinilo sve: ‘Puf!’. Eh, ajde sad gotovo ko Kolumbo, po zvijezdama, iz Kenije, preko Afrike, za Buenos Aires. Bahia Blanca prva s ukupno četiri pozicije. Preciznost dolaska u ono vrijeme bio je fantastičan rezultat – greška od svega jedne milje! – zavidimo mu na ushićenosti kojom priča svoje morske doživljaje.
—Sad u zadnjoj ‘fazi’, dok sam radio kao lučki pilot u Boki kotorskoj, pokrivao sam Herceg Novi, Kotor, Zeleniku, Tivat. Stigao je najveći ikad cruiser u Kotor, 330 metara, dakle, kao Stradun! GPS pokazuje preciznost pozicije, osam centimetara. Vrag mi nije do mira, pitao sam stvarno oficira straže: ‘Ako ti je brod širok 60 metara, a kažeš da ti je pozicija +/- osam centimetara, koja je onda pozicija?’. Bilo je to malo i provokacija, da vidim koliko se izgubio taj dodir s prirodom. Pozicija je tamo gdje je antena. I na 60 metara, što je 8 cenata? Pa, ništa – prepričao nam je još jedan doživljaj. Putovao je gospar Maro preko cijelog svijeta, a kaže kako je ta tehnika ‘razbila čaroliju’.
—Sve je sterilno. Da vam kažem, vrag je sjeo za trpezu kad su se prestale jesti kosti na krmi (smijeh). Stara je to pomoračka, a rado nam je i objasnio.
Kokošje noge umjesto puslica i coffee time
—Bila je to užanca ranije, na starim brodovima, u deset ura ujutro, umjesto danas modernog coffee time, sa beškotinima, ‘muslicama i puslicama’, kogo bi nam dao da jedemo kosti od kojih se kuhala juha! Tu je isto bio ritual – one lijepe kosti na kojima je bilo što i mesa pripadalo je noštromima, iza njih posada, na kraju mi kadeti. Naravno, nas su vazda dopadale kokošje noge. Pa žuljaš onu žutu kožu, sve zasoljeno krupnom solju – to je bilo ono vrijeme. Pa žmuo bevande. I danas kažem, vrag je došao po svoje kad su se fermale jesti kosti na krmi! – smije se od srca. Kaže kako današnje doba na brodu ima svojih prednosti – komfor, hrana, ne fali ničeg, ali nikako, dodaje, vrijednost današnjih pomoraca.
—Koliko god sanjam brod i da mogu, pošao bih sutra, sa svih mojih evo skoro 76 godina. Današnjim ljudima nije lako, sve je vezano za Engleze, a kad su Englezi izgubili svoju zastavu, postala im je skupa, kao vrlo mudar narod izmislili su takozvani Međunarodni kodeks upravljanja sigurnošću broda, gomile bezveznih fromi i papira koje nitko u uredu ne čita, ali ljude na brodu to opterećiva. Gubi se dodir s morem, kao da čovjek sjedi u plovećoj kancelariji! Ti su ljudi oštećeni i to je šteta. Navigacija je izgubila svoj čar – pitamo ga i pak za jednu prednost, kraći ostanak na brodu u odnosu na nekad.
— Šest sedam mjeseci nije ništa, prva dva mjeseca čovjek se ionako navikava, a ona druga četiri – odradi. Ali baš apropo toga – na jednom cruiseru kojeg sam pilotirao bio je čovjek kojeg sam znao. Vidim nešto snervan. Pitam ga što mu je, kaže: ‘Uf, još petnaest dana do doma!’. Naravno da postoji ta nervoza, kad jedva čekaš iskrcat se, a moraš još malo biti, pa ga pitam kojilo je dugo na brodu… ‘Evo već bome punih mjesec i pol dana!’ Ma što? – kažem. ‘A što bi ti ćeo, ugovor mi je 2 mjeseca!’ – odgovori mi. Bilo je to i začinjeno onim morskim izrazima otvorenijeg rječnika. ‘Ja sam ti odvalio 22 mjeseca bez iskrcaja’, kažem mu… Bila je to kadetura od dvije godine, jako teška, fizički i psihički, vojnička disciplina, ali kad se zagrize da bi se prišio prvi filet, nisam htio beneficiju godišnjeg nego sam rekao – kad je bal nek je maskenbal – i ostao – smije se. Kad se iskrcao i pristupio ispitu za tenenta, imao je malo manje od 21 godine.
—Svako vrijeme ima svoje, ne želim producirati rečenice u smislu: ‘E kad smo mi bili…’. Mlađima danas jest lakše, ali nikako lako u gomili stvari. S druge strane mi smo se družili, imali vremena za sebe, mogli smo ipak i izaći van. Danas, kad čovjek zagazi na brod, dok se s njega iskrca, nema izlaska. To itekako treba uzeti u obzir! – dodaje. U njegovom morskom vijeku put ga je kratko odveo i na cruisere, manje, na Jadroliniju, ali nije ga kaže nimalo privlačilo.
—Možda zaista malo previše adrenalina, a nisam imao niti strah od napora, od ičeg i nalazio bih zadovoljstvo kad bih riješio problem. Pri kraju navigacije, kad bi mi dolazili ljudi pa rekli: ‘Imamo problem’, pitao bih kako mogu imati problem. Na brodu postoje samo situacije koje vam odgovaraju ili ne. E sad ljudi s kraja, početnici, to nazivaju problemom, a problema nema. To je ta pomoračka efikasnost! Red, rad i disciplina – zaključuje svoju lijepu morsku priču naš dragi sugovornik. More je ostalo zauvijek zabilježen među listovima njegovih knjiga – ‘Deko bude petan boda’, ‘Moje trajno pijanstvo’ i ‘Kad duša pukne’. Tri djela, vezana zajedničkim nazivnikom – ‘iz brodskog dnevnika i mreže sjećanja’, uskoro čeka i četvrti nastavak.
Dugo zapisujem
—Pišem? Dugo zapisujem. Moram ti i ovo reć, kad sam se upisao u Nautiku sjedao sam u prvoj klupi, a kad sam je završio, pripao sam onima koji ostaju na moru, jer to su đaci iz zadnjih klupa. Jer ja sam Nautiku završio kao đak iza zadnje klupe. Inače, od svih predmeta, stvarno sam vazda bio malo nadaren za hrvatski, imao vibru za pisanje. Žao mi je da nisam uspio doći do toga, a u tome me zaustavio ovaj nesretni rat, a konačno potražim moj maturalni rad iz Hrvatskog jezika bio je ocijenjen kao najbolji rad iz Hrvatskog jezika u novije doba, dakle od 1945. naovamo, u dubrovačkoj Nautici. Radnja je bila rastanak pred odlazak na brod, na Porporeli… Kasnije sam počeo od dosade bilježit i objavljivati na društvenim mrežama. Posebno mi je draga grupa ‘Jedno drugo vrijeme, Vrijeme dobrih Duhova od Grada, Dubrovčana dobra duha’ koju je osnovao moj prijatelj Neno Kera. A slučaj je htio da sam naletio na jednu izuzetnu osobu, gospođu Bebu Žižić iz Splita, prof. hrvatskog i francuskog jezika i književnosti i ona je ustvari bila ta koja me naćerala da krenem na knjigu. Trenutno radim na mojoj četvrtoj knjizi, ‘Miris samoće’ – zaključuje vrijedni kapetan. Iako sjetnog naziva, samoća nikako nije njegov suputnik. Ako ništa, prati ga ta divna mreža sjećanja, taj brodski dnevnik. Kaže nam za kraj: ‘Čestitam svetog Nikolu našem Gradu i svim našim pomorcima!’.
OD KRAJA – NA PUČINU
Biti na moru znači biti slobodan
Jednom je jedan kolega pomorac pričao o ‘barbi’. Kaže: ‘Nema ovaj petlje da prođe blizu kraja, vazda je nekako daleko!’. Ali to vam je ono kako se stari, tako se vazda i ide što dalje, vidim to i sam, a biti na moru znači biti slobodan. I tako taj čovjek priča, a nije ni vidio da je barba na vratima, sluša cijelu priču. Ušao je i bez gnjeva rekao: ‘E djeco moja, ne znate vi ništa. Najljepši vam je vijađ preko Pacifika, kad se radio stanica pokvari, pa vas nitko ne može za ništa zivkat.’ Kasnije sam i sam to puno puta ponovio, pa su mi govorili da sam lud!