Što je bliži datum lokalnih izbora to se, očekivano, sve više zakuhava između samih kandidata, a i mediji detaljno sve prate i izvještavaju javnost. Od pojedinih se kandidata mogu čuti izjave da im se dira u osobne stvari, obitelj… I da – vidjeli smo razno razne fotografije po medijima popraćene tekstovima o navikama i stilu života kandidata i članova njihovih obitelji, pa se postavlja pitanje li to najprije primjereno, a potom i zakonito.
Prije svega treba dati definiciju pojma. Dakle, ‘privatnost podrazumijeva osobni i obiteljski život, a prije svega, pravo na život po vlastitom izboru i opredjeljenju’.
Posve je jasno iz navedenoga da nečija sklonost izlascima, alkoholu ili nekim drugim opijatima, seksualni afiniteti i praksa, odlasci/neodlasci nedjeljom na misu, uopće vjerovanje ili ne vjerovanje u Boga… spada pod domenu privatnosti. I o ‘običnom građaninu’ ne može medij objavljivati takve podatke. Odnosno može ali podliježe kaznenoj odgovornosti i to po više osnova.
Javni interes
Postavlja se pitanje kakva je situacija kad su u pitanju javne osobe općenito, a posebno konkretno naši politički kandidati?! Vrlo jasan odgovor daje nam naš Zakon o medijima u čijem članku 7. stoji sljedeće:
‘Svaka osoba ima pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti.
Osoba koja obavlja javnu službu ili djelatnost ima pravo na zaštitu privatnosti, osim u slučajevima koji su u vezi s javnom službom ili dužnosti koju obavlja.
Osoba koja svojim izjavama, ponašanjem i drugim djelima u vezi s njezinim osobnim
ili obiteljskim životom sama privlači pozornost javnosti ne može zahtijevati istu razinu
zaštite privatnosti kao drugi građani.
Nema povrede prava na zaštitu privatnosti ako u pogledu informacije prevladava opravdani
javni interes nad zaštitom privatnosti u odnosu na djelatnost novinara ili na tu informaciju.’
Javni službenici i djelatnici su od premijera, predsjednika i ministara te ostalih državnih dužnosnika, preko glumaca i pjevača pa sve do raznih drugih kulturnih, znanstvenih, sportskih i inih uglednika. Nameće se pitanje koji su to sve, kako zakon navodi, slučajevi koji su u vezi s njihovim javnim službama ili djelatnostima. Iz zakonske odredbe možda na prvu nije odmah jasno, ali zadnja rečenica članka zapravo daje odgovor. I njome se sud dužan rukovoditi kada sudi u ovakvim slučajevima, odnosno kada javna osoba podnese tužbu zbog povrede privatnosti protiv medija ili nekog drugog. Sud je obvezan u svakom konkretnom slučaju odvagnuti preteže li javni interes nad pravom na zaštitu privatnosti.
Zalaže se za zabranu pobačaja, a pobacila…
Da ne ostanemo na teoriji evo pokoji primjer… Političarka promovira obiteljske vrijednosti, javno se zalaže za zabranu pobačaja i upravo takvim stavovima privlači istomišljenike koji joj onda na izborima daju svoje glasove. Međutim ista vara supruga i nedavno je pobacila. U medije ‘iscure’ te njene tajne i to ugleda svjetlo dana u formi novinskog članka i ona se odluči tužiti odgovorne iz tih novina. Na njima je teret dokaza da su podatci koje su iznijeli točni. Da je u pitanju ‘običan’ građanin točnost podataka bi bila posve nebitna jer su to privatne stvari, a privatnost je zaštićena Ustavom, međunarodnim konvencijama koje smo ratificirali i zakonima. Međutim, u navedenom primjeru sudac bi trebao osloboditi odgovornosti glavnog urednika i novinara jer je itekako od interesa javnosti, građana da znaju da ih dotična političarka obmanjuje, da nije ona za koju se izdaje. Doduše za iznošenje povjerljivih podataka mogu odgovarati nadležni u zdravstvenoj ustanovi u kojoj je pobačaj izvršen. Ali to je već tema za sebe…
Jedno promoviraju, a drugo žive…
Evo vam još jedan primjer! Premijer, predsjednik ili ministar vanjskih poslova oboli od shizofrenije ili neke druge teže duševne bolesti, a ne uzima propisanu terapiju. Pa ti ljudi predstavljaju našu državu u inozemstvu, pregovaraju o krucijalno bitnim pitanjima, potpisuju međunarodne ugovore, vode državu de facto. Tako da, iako je inače nečije zdravstveno stanje privatna stvar u ovom slučaju bi nesporno bilo od javnog interesa da se situacija obznani kako bi se moglo iznaći rješenje problema.
Navest ću primjer i po pitanju gore već navedene zakonske odredbe koja kaže da ‘osoba koja svojim izjavama, ponašanjem i drugim djelima u vezi s njezinim osobnim ili obiteljskim životom sama privlači pozornost javnosti ne može zahtijevati istu razinu zaštite privatnosti kao drugi građani’. Severina se razvodila, borila za skrbništvo i sama po svojim društvenim mrežama i medijima iznosila detalje. Osim onoga što se tiče zaštite interesa maloljetnog djeteta za sve ostalo što je objavljeno o njenim privatnim stvarima teško da bi uspjela za slučaj da tuži ikoji medij koji je o tome izvještavao, upravo iz razloga jer je sama ‘privlačila pozornost javnosti’. Bez obzira na to što je javna osoba da nije ‘sama privlačila pozornost javnost’ mogla bi tužiti i vrlo izvjesno da bi mogla dobiti parnicu za iznošenje njenih intimnih stvari. Jer to nije u vezi s njezinom javnom djelatnosti.
Svjesno odricanje privatnosti
Da zaključim s našim kandidatima! Oni su javne osobe. Svojim istupima itekako, poput Severine, privlače pozornost javnosti i to svojim svakodnevnim istupima kroz kampanju i promoviranjem, između ostaloga, svojih životnih vrijednosti, svjetonazora, određenog načina života. I ne mogu očekivati istu razinu zaštite privatnosti kao ostali građani.
Njihov privatni život od interesa je javnosti jer građani/potencijalni birači imaju pravo znati ‘prodaje li im maglu’ kandidat kroz svoju promidžbu kako je na primjer skromni obiteljski čovjek posvećen djeci, suprugu ili supruzi, nadasve moralan, a kad tamo na dnevnoj bazi se rasipa lovom, pije najskuplji pjenušac, ne provodi uopće vrijeme sa ženom i djecom nego po kojekakvim balalajkama. Ili se pak predstavlja za liberalnu osobu širokih svjetonazora, a privatno sinu uvjetuje doživotni kontakt s njim i nasljedstvo prekidom s curom koja je druge vjere.
Dakle sve je jasno! Kad jednom uđeš u utrku za visoku javnu funkciju odričeš se privatnosti koju si do tog trenutka imao. I svjesno i odgovorno se izlažeš riziku da ti ‘isplivaju’ pikanterije iz privatnog života koje bi rado ostavio ‘ispod tepiha’. Ili ako ti to nije jasno si jednostavno malo je reći naivan. Naravno da granica ipak postoji i, kako protukandidati tako i mediji, ni u kojem slučaju i pod nikakvim opravdanjem ne bi je smjeli prijeći. Na primjer uprtiti se u nečiju djecu, izrugivati, vrijeđati… Jer jedno je pravo na privatnost a drugo pravo na zaštitu dostojanstva, ugleda i časti na koje svaki kandidat i dalje ima potpuno pravo kao i svaki građanin. A uvreda i kleveta su kaznena djela i nedopustivi su. Međutim, treba jasno znati razlikovati kada je protukandidat ili medij narušio dotičnoj osobi ugled i čast, a kada je samo prenio, obznanio javnosti da je to ovaj učinio sam. I ovo ću zaključiti primjerom; kandidat je nešto ukrao. I to sad u jeku kampanje ‘ispliva’. Da – narušeni su mu ugled i čast, ali nema nikakve osnove za prigovarat, bunit se, a kamoli tužit ako je to nepobitna činjenica.