‘Pametniji popušta’ – stara je, mudra izreka. Ali nije, odnosno ne bi trebala biti, uzeta zdravo za gotovo u baš svim situacijama. Izbori su završili, a pojedini ‘wanna-be’ političari, i još neki političari ili hakeri – ne bih znala – nastavili su, očito iz nekih osobnih frustracija koje je teško, ma zapravo nemoguće iole zdravom razumu povezati s političkim neuspjehom (ili pak uspjehom), prozivati i blatiti ljude do te mjere da slušanje ili čitanje tih gnjusnosti tjera na povraćanje. Doslovno.
Konkretno, ovo što je krenulo s izborima, a sada se nastavilo još žešće – rječnikom koji mi ne pada na pamet citirati – treba zaustaviti! Čime? Pa, tužbama, naravno! Da – svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja misli, ali granica između slobode izražavanja i kaznenih djela protiv časti i ugleda, kao i govora mržnje, jasna je kao dan. I ne može se, i ne smije se dopustiti, da u jednoj slobodnoj, demokratskoj državi itko sustavno i tako – a malo je reći čak i grubo – krši naše pozitivno zakonodavstvo: od Ustava, preko ratificiranih konvencija o temeljnim ljudskim pravima i slobodama, do Kaznenog zakona.
Granica je jasna
Ustav Republike Hrvatske dosljedno propisuje ograničenja slobodi izražavanja u skladu s odredbama Europske konvencije i tumačenjima, odnosno standardima, koje je iznjedrila praksa Europskog suda. Navedeno je, naravno, u skladu i s odredbama ostalih mjerodavnih, ranije u tekstu spomenutih, međunarodnih ugovora.
Iz konvencijskih, pa tako i ustavnih odredbi proizlazi da postoje dvije vrste ograničenja slobode izražavanja: ona koja za svrhu imaju zaštitu prava drugih (prava na zaštitu osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti) te ona koja za svrhu imaju zaštitu nacionalne sigurnosti, javnog poretka, javnog zdravlja i morala.
Tako Ustav jamči svakome poštovanje i pravnu zaštitu osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti. Ustav slobodu izražavanja ograničava i zabranom govora mržnje, koji može ugroziti ne samo prava drugih, već i nacionalnu sigurnost i javni poredak. Osobe na koje se referiram – a koje nisu dostojne da im se ime spomene – debelo narušavaju sve navedeno. I ovdje nije ‘pametno popustiti’, nego je nužno reagirati. Ne samo zbog zaštite osobnih prava i sloboda, već i općenito zbog zaštite demokracije. Posebnu odgovornost u tom pogledu imaju javne osobe, i iskreno se nadam da će reagirati i podnijeti tužbe nadležnim tijelima kako bi se ovome čemu svjedočimo stalo na kraj.
Udri po špagu, kad nema obraza!
Glava 15. Kaznenog zakona regulira kaznena djela protiv časti i ugleda. Za uvrede počinjene „putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način zbog čega je uvreda postala pristupačna većem broju osoba“, predviđena je veća novčana kazna nego za „običnu“ uvredu. Isto je predviđeno i za kazneno djelo klevete.
A osobe za koje sam se zaklela da ih neću imenovati, jer nisu dostojne da ih se spomene, počinile su i nastavljaju činiti ove kvalificirane oblike navedenih kaznenih djela – i to prema nerealno velikom broju ljudi: političara, novinara, simpatizera određenih političkih opcija, susjeda i nadalje…
Čovjek, s obzirom na razinu gnjusnosti izrečenoga, na trenutak zažali zbog ukinute zatvorske kazne za kaznena djela protiv časti i ugleda. Da ne bude zabune – osobno sam također protiv zatvorskih kazni za navedena kaznena djela. Zato sam i napisala ‘na trenutak’. Jer kad sagledamo širu sliku, zatvorske kazne za ova kaznena djela guše slobodu izražavanja, jer u ljudima bude strah – pa je rezultat, logično, loš.
Ali zato treba ‘udariti’ po špagu i obrazu. Mada za ove ‘genijalce’ vrijedi samo ovo prvo – jer da imaju trun obraza i zdrave pameti, na pamet im ne bi palo prevaljivati preko usta ono što prevaljuju. Ponavljam – sram me citirati koliko je gnjusno.
Presude na javno!
„Presuda kojom je proglašen krivim počinitelj kaznenog djela protiv časti i ugleda počinjenog putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže ili drugog sredstva javnog priopćavanja objavit će se u cijelosti ili djelomično na zahtjev oštećenika, a o trošku počinitelja“ – predviđa nadalje naš Kazneni zakon.
I to svakako treba iskoristiti! Ponavljam – ne samo radi pravde i satisfakcije oštećenog/oštećenih, već i javnog interesa. Da se pošalje jasna javna poruka: da slobode i prava nisu tu da ih se zloupotrebljava, kao i da svaki građanin shvati da sloboda izražavanja ne znači da možeš ‘što na umu, to na drumu’. I proći lišo!