Kako je Dubrovniku „ukradena“ brigada

U ovim odmaklim listopadskim danima, pogotovo u vrijeme obilježavanja dvadesete obljetnice značajnih događaja iz Domovinskog rata, naša suradnja i ovaj feljton „preživljavaju“ samo zahvaljujući mom višegodišnjem stručnom radu i teško stečenom iskustvu.

„Naučila“ sam, naravno na najteži način, na svojoj koži kako tada svi izravni sudionici posebno intenzivno iznova proživljavaju ratne dane. Tako je i mog kolegu Miša Đuraša teško pratiti i znati je li u tom trenutku branitelj, kustos ili povjesničar.
 

Dok pokušavam pisati ovaj prilog i nastaviti priču o danima priprema za obranu, „pomaže“ mi po tko zna koji put, pitajući jesam li spomenula da su na današnji dan (dok ispisujem ove retke) 24. listopada 1991., nakon teških borbi branitelji morali napustiti Župu dubrovačku i Brgat. Sjeća se kako je s Petrače gledao desantne brodove jugo-mornarice za vrijeme izvođenja desanta na rt Pelegrin, isticanje jugoslavenske zastave na Sv. Petar iznad Kupara, te kako su se sa zapovjednikom Ivanom Vareninom povukli do usjeka na Dubcu, gdje su ostali do večernjih sati. Ističe kako su se tog dana i branitelji Brgata morali povući kako ne bi ostali u neprijateljskom okruženju i kako su to bili do tada najteži trenutci, presudni za održanje obrane Grada.
 
„NEPOSTOJEĆA“ 116. BRIGADA ZNG-a
 
I dok, umiren potvrdnim odgovorom napušta ured, odlazeći dogovarati s ratnim zapovjednicima obrane Dubrovnika iz 1991. detalje ovogodišnjeg obilježavanja Dana dubrovačkih branitelja, ja se vraćam „zaboravljenim“ postrojbama i danima pred početak srpsko-crnogorske agresije. Istodobno, osjećam zadovoljstvo što se, iako mi to nikad neće priznati, potvrđuje važnost dužeg zadržavanja na ovoj temi. Naime, tijekom njihovih priprema, planirali su i svečano postrojavanje postrojbi koje su sudjelovale u obrani Grada, ali još uvijek nisu na zadovoljavajući način riješili problem službenog „nepostojanja“ pričuvne 116. brigade ZNG (dubrovačke) kojoj su u to vrijeme pripadali.

Ovo je prigoda za sjećanje na još jednog, uz Miljenka Bratoša, danas gotovo potpuno zaboravljenog organizatora obrambenih priprema – Željka Pavlovića. Teško je i pobrojiti sve funkcije koje je obavljao u to vrijeme, od načelnika Štaba TO Dubrovnik, vojnog zapovjednika u općinskom Kriznom štabu Dubrovnika i regionalnom Kriznom štabu za južnu Dalmaciju, do dužnosti zapovjednika ZNG za južnu Dalmaciju i prvog zapovjednika 116. brigade ZNG. Tragom velikog broja dokumenata koje je donirao za muzejsku Zbirku, možemo u cijelosti pratiti razvoj oružanih snaga i postrojbi na dubrovačkom području.
Široj javnosti gotovo je nepoznato kako je postrojba ZNG Dubrovnik, pored već spomenute 2. bojne 4. brigade ZNG Split, jedno vrijeme bila ustrojena kao 11. samostalni bataljun ZNG, a od konca lipnja 1991. postala 1. bojna (djelatna) 116. brigade ZNG Dubrovnik. Temeljem imenovanja od tadašnjeg Ministra obrane RH generala Martina Špegelja, od 24. lipnja 1991., Željko Pavlović je imenovan njenim zapovjednikom. S obzirom na jačanje ratnih prijetnji 28. lipnja dobivena ja zapovijed o mobilizaciji brigade i zaposjedanju graničnih prostora. Od tada, uz djelatnu 1. bojnu, od novo mobiliziranih postrojbi TO u Grudi, Čilipima, Slanom i Stonu ustrojava se 2. bojna, te s prostora Korčule i Pelješca 3. bojna 116. brigade. Radi nedostatka naoružanja, proces popune ove postrojbe nije do kraja realiziran tako da je raspolagala snagom koja bi formacijski predstavljala jednu ojačanu pješačku bojnu.
 
SALBOST U ORGANIZACIJI
 
Krajem kolovoza zapovijedanje 116. brigadom ZNG preuzima Ivan Varenina, te sve do osnutka 163. brigade HV, 13. veljače 1992., ova postrojba „živi“ kao najjača snaga kojom u obrani Dubrovnika raspolaže Zapovjedništvo obrane. Kako je Dubrovniku „ukradena“ i gdje je nestala brigada, moguće je razumjeti, ako iznesemo činjenicu da je 17. studenoga 1991. odlukom Ministarstva obrane RH osnovana 116. brigada HV u Metkoviću. Koliko je bilo slabosti u organizaciji razvoja OSRH na području južne Dalmacije svjedoči i Zapovijed 6. OZ Split od 28. prosinca iste godine u kojoj se navodi: „Izvršite formiranje i popunu 75. samostalnog bataljuna „R“ HV Dubrovnik. Popunu bataljuna izvršiti vojnim obveznicima i MS iz popisa s područja Općine Dubrovnik, od bivše 116. brigade. Ovom Zapovijedi ukida se bataljun 116. br. Dubrovnik.“. U potpisu zapovijedi je zapovjednik Operativne zone Split Mate Viduka. Moramo li napominjati da je ova zapovijed ostala živjeti samo na papiru, budući je nepuna dva mjeseca kasnije osnovana već spomenuta 163. dubrovačka brigada Hrvatske vojske.
 
FORMIRANJE ŠTABA TO
 
Ovom prigodom, uz zahvalnost na ustupljenoj građi za Zbirku dokumenata, Željka Pavlovića moramo spomenuti i kao zapovjednika Štaba TO koji je formirao tijekom kolovoza, a koji je dolaskom ppuk. Nojka Marinovića prerastao u Zapovjedništvo obrane općine Dubrovnik, pod njegovim zapovjedništvom. O slabostima koje su došle do izražaja tijekom obrambenih priprema u južnoj Dalmaciji, rječito govori i podatak da je Zapovjedništvo sektora Dubrovnik osnovano tek 24. rujna u Metkoviću. S obzirom na skori početak općeg napada i u najmanju ruku kontraverzan sastav tog zapovjedništva, na čijem je čelu bio dotadašnji Načelnik Štaba TO Dalmacije pukovnik Ante Marinov, ono nije moglo značajnije utjecati na jačanje obrane.
 
PRVI PLOV RIJEKOM
 
Pored do sad spomenutih postrojbi PU Dubrovnik, djelatnog i pričuvnog sastava ZNG, Odreda Narodne zaštite, dragovoljaca iz sastava TO, posebnu pažnju zaslužuje Odred naoružanih brodova Dubrovnik, kao još jedna od iznimno važnih postrojbi za obranu Dubrovnika, a koja je osnovana neposredno pred početak srpsko-crnogorske agresije. Kao datum osnutka ONB-a uzima se 23. rujan 1991. kada je Rijekom dubrovačkom prvi put zaplovio njegov zapovjedni brod „Sv. Vlaho“. I ova postrojba osnovana je na inicijativu nezaobilaznog Miljenka Bratoša, a svoju vrijednost za održanje obrane i preživljavanje stanovništva Dubrovnika pokazala je u uvjetima potpune blokade, nakon što je neprijatelj 5. listopada zauzeo Slano i time prekinuo Gradu i posljednju kopnenu vezu s ostatkom Hrvatske.
žZa prvog zapovjednika ONB-a postavljen je Aljoša Nikolić, a postrojba je do početka napada raspolagala s pet brzih glisera. Poput svih i ona je bila zapostavljena i zaboravljena svo vrijeme svog djelovanja do konca 1992., a priznanja su uslijedila tek u posljednje vrijeme.