Pored brojnih prikupljenih sjećanja izravnih sudionika i sačuvanih izvornih dokumenata u Muzeju, tijek akcije zauzimanja Vlaštice moguće je rekonstruirati i kroz izvode iz Zapovijedi zapovjednika 4. brigade ZNG od 17. listopada 1992. godine.
Tako se u odluci navodi: „Odlučio sam tijekom noći izvršiti prikriveno dovođenje postrojbi iz sadašnjeg rajona razmještaja pravcem Mokošica – Osojnik – Zaplanik, a zatim izvršiti napad glavnim snagama na pravcima: Široke doline – Klepetnik i Vukoš – Mliječni vrh – Mrkasin brdo, a pomoćnim snagama na pravcu: s. Zaplanik – s. Orah – s. Cerovac, s ciljem pomoćnim snagama vezivati snage neprijatelja, a glavnim u bližem zadatku izbiti na crtu: Klepetnik – Mrkasin brdo – k. 704.
Po ostvarenju uvjeta (ovladavanje s. Glavska od strane 1. brigade ZNG i izbijanjem snaga 163. brigade HV na Buavac) krenuti na izvršenje slijedećeg zadatka i izbiti na crtu: Spasova glava – Gradina – tt 500. – Dubova glava, gdje organizirati obranu“.
U istoj Zapovijedi navode se i zadaci postrojbi 4. brigade ZNG. Treća Imotska bojna dobila je zadaću napada na glavnom pravcu sa crte razvoja Đerin do – Vukoš tt 611, gdje joj je bilo smješteno Zapovjedno mjesto, napasti pravcem Vukoš – Mrkasin brdo s bližom zadaćom da dijelom snaga uz sudjelovanje 5. bojne (SHUB) blokira kotu 704., te nanoseći neprijatelju što veće gubitke ovlada objektima: Mrkasin brdo – Visoka glava i Petnja glava.
Peta bojna (SHUB) je dobila zadaću da s crte razvoja Široke doline – Dobrunica napada pravcem Tresibrad – Klepetnik tt 546., ovlada navedenim visovima, te u slijedećoj zadaći produži napadna djelovanja zajedno s 3. Imotskom bojnom. Prva bojna dobila je zadaću izvođenja obrane u rajonu Veliki Planik – Kalađurđevići, dok je 4. bojna smještena u selu Osojnik kao pričuva.
Samostalna tenkovska satnija, koju su činila tri tenka T 55 i dva tenka T 34, dobila je zadaću izvođenja već spominjanog demonstrativnog napada na pravcu Zaplanik – Orah i Zaplanik – Srnjak uz otvaranje vatre po objektima Timun i Tresibrat. Istu zadaću dobila je i 2. brigada ZNG koja je izvodila obranu kao lijevi susjed 4. brigade ZNG na visovima Čula – Ovča. Glavna zadaća ovih snaga bila je da za sebe vežu dio četničkih snaga i očekivanog neprijateljskog topničkog djelovanja kako bi omogućili lakše napredovanje naših snaga na glavnom pravcu napada.
Desno od snaga 4. brigade ZNG, na pravcu Uskoplje – Vlaštica i Krčetovo – Drijen napadna djelovanja izvodi 163. brigada HV, sa zadaćom da zajedno s 4. brigadom ZNG ovlada objektima Var – Ilijino brdo – Drijen, a u daljnjim djelovanjima Vlašticom tt 911. i Buavcem. Ova djelovanja bila su koordinirana s opisanim prodorom 1. brigade ZNG koja je u jutarnjim satima 23. listopada zauzela selo Glavsku, a u sumrak istoga dana produžila napadna djelovanja i ušla u selo Rupni do.
USPJEŠNA SURADNJA 1. BRIGADE ZNG I 163. BRIGADE HV
Nakon što je zauzeo Glavsku, te radi dodatnog pada morala neprijatelja dovezao dva tenka T 55 kod zgrade željezničke postaje Glavska, Ratko Dragović Klek izašao je na vis Vilicu (tt 569) s koje je imao savršen pogled na cijelo područje do Ivanice na kome je upravo napredovala 163. brigada HV.
Zahvaljujući nazočnosti obavještajca 163. br na ZM 1. brigade ZNG uspio ih je na vrijeme upozoriti da ne izlaze na vrh Malaštice k. 628 gdje su ih očekivale dobro utvrđene četničke snage kojima je iz Rupnog dola pristizalo novo ojačanje. Potom je, kada su se pripadnici 1. bojne 163. br sklonili prema podnožju brda, od načelnika topništva „Tigrova“ zatražio topničku potporu za razbijanje ovih četničkih snaga. Po vrhu Malaštice uspješno je djelovao prvo veliki RAK-12, a potom i tenk iz Oklopne bojne.
Uslijedilo je žurno povlačenje neprijatelja s Malaštice, a uskoro i bijeg iz Rupnog dola koji je bio pod stalnom minobacačkom vatrom „Tigrova“. Ovakvom suradnjom omogućeno je brže napredovanje 163. brigade HV i izbjegnuti novi teški gubitci u njenim redovima, nakon što su u prvom danu napada poginuli Perica Gakić i Blagoje Kostić.
I pored uspješne koordinacije, snage Hrvatske vojske uspjele su zauzeti prostor Vlaštice, Drijena i Buavca tek 25. listopada 1992. kada je nakon pruženog snažnog otpora neprijatelj napustio Bobovište i preko Radovan ždrijela panično pobjegao prema Trebinju. Istoga dana naše snage, pod prijetnjom sankcijama od strane međunarodne zajednice, prekidaju napadna djelovanja i učvršćuju nove crte obrane.
Među svim postrojbama posebno je bolno odjeknula vijest o herojskoj pogibiji legendarnog pripadnika 3. Imotske bojne Milana Trutina Šilje u posljednjim borbama s neprijateljem na Mrkasin brdu 24. listopada.
POSTROJAVANJE U GRUŽU
Veliku dubrovačku „festu slobode“ održanu 29. listopada 1992. u gruškoj luci, svojom je nazočnošću uveličao hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman koji je u Grad stigao raketnom topovnjačom „Petar Krešimir IV“, u čijoj pratnji su bile i RTOP „Dubrovnik“ i „Vukovar“. Pred svečano postrojenim postrojbama Južnog bojišta, tom je prigodom odao još jedno priznanje za ovu veliku pobjedu Hrvatskoj vojsci, stanovništvu dubrovačkog područja i njegovim braniteljima. Tog četvrtka točno u podne zazvonila su sva dubrovačka zvona u čast slobode Dubrovnika i juga Hrvatske.