Dogode se dani kad bude paleta s robom do vrata od osnovne škole – govori nam gospođa Kate Aerlić dok Ulicom Miha Pracata prolaze karići stvarajući škripave zvuke. Na njima se prevozi roba iz skladišta koje se nalazi na vrhu ove ulice. Odnose ih do raznih ugostiteljskih objekata i butiga diljem povijesne jezgre. Posao je to koji traje od ranih jutarnjih do popodnevnih sati, a stanovnicima ovog dijela Grada zadaje teške glavobolje, ponajprije zbog – buke.
Riječ je inače o ulici kojom u vrijeme školskih dana prolaze brojni učenici s obzirom da se tu nalaze Umjetnička te Osnovna škola Marina Getaldića (u školskoj zgradi Centar). Gospođa Kate ističe kako je to inače treća najprometnija ulica u Gradu radi dostave, škole i kafića. Ove godine, kaže nam, možda i ne nosi tu titulu. Prometnije od nje jedino su Stradun pa Ulica od Puča. Za našu sugovornicu dodatan problem predstavlja buka od građevinskih radova u ulici do – Uskoj. U Miha Pracata smo sreli i poznatog dubrovačkog karićara. Ivica Roko kratko je komentirao kako on ‘pošteno zarađuje za svoj kruh’.
‘To bude strašno’
Naš idući sugovornik i stanovnik ove ulice Antun Karužić rekao je kako je ovaj scenarij s prepunom robom svakodnevan. ‘To bude strašno’, naglašava.
—Bude robe sve do škole, ne može se proći s kuferom. Nije da ja štitim moje susjede koji izdavaju apartmane, ali vidjeli smo koliko je važno ove sezone imati gosta više – ističe Karužić. Reći će kako nije lako mladićima koji rade te naglašava kako su pristojni.
—To je jako težak posao. Znam da nije lako na Bužu nositi svu tu robu – navodi. No, smatra kako je jedan od većih problema što se karićima razbija ne samo ova ulica, već sve gradske!
—Ti mali ‘tenkovi’, kao i ostala vozila – razbijaju Grad. Generalna je situacija takva da je Grad – razbijen! U zadnje vrijeme ljudi pate od onih skarambeža što izgledaju k’o iz Jurassic Parka. To je po pet, šest centimetara veliko, ulaze u kuću. Očito su ulice razbijene. Vi kad hodate ulicama, osjećate taj dubinski smrad. Zasigurno je povezano s ovom situacijom. Ljudi se žale – kaže nam gospar Karužić. Prošle su tri godine kako je obnovio kuću. Srušio ju je od vrha do dna i nanovo izgradio iznutra sve.
—Nema šanse da se meni neki skarambeži pojave. No, u zadnjih mjesec dana sam ih nekoliko ubio. Ogromni su, crveni i s krilima – rekao je. Ističe kako su djelatnici skladišta prije vozili velike električne kariće, no oni su već odavno zabranjeni.
Kao građanina me vrijeđa da moram, kao i svi, poštivati sva moguća pravila dok netko ne mora ništa. Svi restorani i kafići plaćaju javnu površinu, zašto ne bi i oni? – Antun Karužić
Razumije kako je skladište puno materijala pa je normalno ‘da ne mogu sve u sat vremena ubaciti unutra’. Ali začuđuje ga kad ostane dio robe do popodne. Muči ga i drugi problem.
— Kao građanina me vrijeđa da moram, kao i svi, poštivati sva moguća pravila pa i uzance koje nisu napisane, dok netko ne mora ništa. Svi restorani i kafići plaćaju javnu površinu, zašto ne bi i oni? To je među ostalim problem jer sa svojom robom zauzimaju javnu površinu koju očito ne plaćaju. U kući nemam magazina, zašto ga ne bih napravio na ulici? Ne može se ni svaka javna površina platiti jer je na usluzi građanima – ističe gospodin Karužić.
—Mi baštinimo neku staru uzancu iz Dubrovnika, kad si održavao jednu trećinu ulice, tvoj susjed preko puta drugu trećinu, a sredina je bila gradska – dodaje gospar Karužić koji je dugo bio odsutan iz Grada jer je navegavao.
—Nisam bio svaki dan, ali ostalo mi je u sjećanju nešto da je koliko toliko bilo bolje. Ali sad kako sam doma, to sve što gledam – ili ćeš nešto napisati kao ispušni ventil ili ćeš poći živcima. Grad preuzimaju ljudi nasilnim putem. Nisu im potrebne nikakve institucije – priča nam dok pokazuje kako je jedan dio ulice nedavno uljepšan, odnosno saniran s obzirom da su se mijenjale cijevi od vode. Iako možda i nije najljepša, Karužić je takvom smatra. Sjeća se i kako se ‘u Ulici Miha Pracata prije svega nalazilo’.
—Od policijske postaje, ođe je bio marangun, doli pogrebno poduzeće. Sve se u ovoj ulici bilo naredalo – kaže nam. A sad, dalje navodi, vodiči su prestali voditi goste ovom ulicom.
—Prije je to bila obvezna ruta. Nego sad idu preko Strossmayerove, ali ni ona nije najsretniji izbor jer je pukla na više mjesta i smrdi – rekao je.
‘Ima li drugo rješenje?’
Nedugo nakon razgovora s gosparom Karužićem susrećemo turističku vodičku Jelicu Čučević koja također živi u ovoj ulici.
—Volim odvesti goste ovom ulicom i pokazati im mjesto gdje živim. Ali prvo provirim s kantuna kakva je situacija jer me nekad sramota dovesti ljude. Njima je inače atraktivno to što ljudi uopće žive u Gradu. Misle da nema stanovnika koji tu žive i da se sve afitava – priča nam gospođa Jelica.
—Ovo traje od bivšeg Mediatora. Ja razumijem da moraju imati negdje prostor i da se moraju opskrbiti prostori i butige, ali da je takva potreba da to sve ide s metalnim viljuškarima, to ne razumijem nikako. Evo, ove godine nema puno posla jer nema puno otvorenih ugostiteljskih objekata pa je kao malo palo. Ali, najgore je što oni sve te palete ostave cijelom ulicom! Zašto ne postoji neko drugo rješenje? Recimo, ja sam imala problem, kad je moja mama pokojna bila u invalidskim kolicima, nije mogla proći od paleta i karića koji su bili naslagani. Užas – govori nam i ističe kako je ‘buka u ranim jutarnjim satima prestrašna’.
—Razumijem i ljude koji afitavaju. Buka krene od rane zore i nema spavanja. Probudi sve živo. Sad je donekle mirnije jer ne radi sve, a prošlih ljeta je to posebna priča. Trebao bi postojati neki red… – reći će naša sugovornica. Kaže i da je Ulica Miha Pracata ostavljena kao koridor u kojem ne smije biti stolova. To je pravilo uvedeno još prošle godine.
—Donekle su se snašli neki od ugostitelja pa su stavili daske na koje se može prisloniti čaša – kroz smijeh će gospođa Jelica.
‘Klapa Karić, ali i Čistoća…’
Pavao Dorkin, poslovođa navedenog skladišta u Ulici Miha Pracata ističe kako njemu osobno nitko nije došao i pobunio se protiv buke.
—Nitko nam nije došao i rekao da to njima smeta. Nitko se nije bunio. Klapa karić, ne mogu reći da se on ne čuje, ali čuje se Čistoća. Klapanje karića se čuje kad se vozi i preko Straduna – kaže nam. Naglašava kako ne plaćaju javnu površinu, već samo unutarnji prostor.
—Tijekom jutra se veći dio razveze do kupaca. Nama ujutro dođe četiri, pet kamiona robe. Radimo inače do 13 sati. Kad se sve razveze, ništa ovako ne ostane. Mi sve počistimo i pospremimo u skladište. Ne mogu ostaviti vani robu – priča nam Dorkin ističući kako je i njima ‘svako ljeto borba’.
— Ispričavamo se, želimo uvijek napraviti što prije i što bolje. Imamo manje zaposlenih radi cijele situacije. Roba zbog toga dulje stoji vani, prošle bi godine prije bila unutra – rekao je Dorkin.
Članak objavljen u tiskanom izdanju DuLista 26. kolovoza 2020.