Ovaj tjedan odlučila sam pisati samo ženama i započeti s jednom upitnom rečenicom. Zašto vam služe kućna ogledala kad ih ne koristite? Pitanje je jednostavno, ali odgovor… i ne baš? Nebitno o kojoj veličini ogledala razgovaramo, radi li se o onim suvremenim inačicama koje znaju zauzeti pola zida u hodniku ili o običnim kupaonskim ispred kojih se velika većina vas sprema za posao, fakultet ili nešto treće? Svakako, u njih kad i gledate, ne vidite!
Ne vidite ono što biste trebale jer vam je pogled toliko snažno prikovan na ogledala koja se nalaze na vašim mobilnim uređajima i ulažete toliko vremena da biste što uspješnije zrcalile ono što vidite na njima. I tu počinje priča!
Žene su oduvijek tražile uzore. Nekad, današnja djeca kad nam se žele pristojno narugati kažu „u doba dinosaura“, ti uzori bile su majke, učiteljice, susjede i prijateljice. Današnji svijet nam pak dopušta zavirivanje u živote ljudi diljem svijeta pa su i uzori postali neka imena koja nikad nismo, a vjerojatno nikad i nećemo susresti uživo. To nam ne smeta da baš njihovi životi budu ono što i same želimo zrcaliti. Problem je što se takva slika savršenstva polako uvlači pod kožu. Počinjemo misliti da je nešto kod nas samih manje vrijedno jer ne izgleda „instagramično“ i onda, korak po korak, zaboravljamo povremeno pogled usmjeriti i u ono pravo ogledalo.
Ali, znate što? Ta naša, vaša ogledala nemaju filtere, ne nude mogućnost podešavanja svjetlosti i povećanja kontrasta. Nije moguće s par klikova maknuti dva prištića sa čela i obraza ili ukloniti predmet koji vam se ne sviđa. Ne. Ona su stvarna. Kad im se nasmijete, smiju vam se nazad. Kad vam je pogled mračan, identična slika dolazi natrag k vama. Prije par godina od jedne žene s hrvatske javne scene čula sam rečenicu koja mi se istog trenutka urezala duboko u pamćenje i sigurna sam da će tamo ostati još dugo vremena, a ta rečenica je glasila: „Ni Beyonce s naslovnice ne izgleda kao Beyonce koja u jednom trenutku sjedi doma i sprema se za spavanje.“ A onda vi meni recite zašto bi tako izgledala neka Marija iz Dubrovnika, Petra iz Splita ili Ivana iz Zagreba?
I da, namjerno se obraćam ženama aludirajući na odrasle jer iznenadili biste se koliko današnja djeca oko te teme imaju čvršći stav nego žene u dvadesetim i tridesetim godinama. Smatram da smo mi generacije koje su prešutno pale pod taj utjecaj, previše „velike“ da bi nam netko o tome držao lekcije poput onih koje mi držimo mlađima od sebe.
Odlučila sam da ova kolumna bude izravna, ne jer želim biti hladna i direktna, iako je ta direktnost ovdje nužna. Ove riječi dolaze iz nevjerice da cijeli svijet može biti svjestan ljepote žena ovih krajeva, a Dubrovkinje vide sve drugo, osim samih sebe. Spustite se na kavu na Stradunu, sjednite trideset minuta i samo promatrajte. One nisu produkt filtera, programa i aplikacija. Stvarne su i jedinstvene, a pitanje i dalje ostaje isto: u kojem ogledalu traže svoj odraz?
I zato, prestanite dopuštati da vam algoritam govori koliko vrijedite. On ne zna koliko ste puta ustale kada je bilo najteže, koliko ste puta same sebe digle kad nitko drugi nije. On ne zna vašu snagu, vašu dobrotu i vašu borbu. On zna samo brojke; lajk, komentar i share. A naše žene nikad nisu bile samo broj, zar ne?!