„Vlasnici kapitala će kod radnika poticati kupnju skupe robe, stanova i tehnologije, obvezujući ih pritom na skupe kredite do razine neizdrživosti. Tad će doći do neplaćanja, ali i velikih otpuštanja, štrajkova i demonstracija radnika. Dogodit će se val nasilja. Neplaćeni dugovi će izazvati bankrot banaka koje će se morati nacionalizirati, pa će država onda krenuti putem koji vodi u komunizam!" zapisao je Karl Marx davne 1867. godine.
Zlokobna prognoza vremena koje živimo. Da, sad Vam se digla kosa na glavi, ono „đe ga nađe!“. Al' treba znat i ovo; ne tako davne 2005. Radio program BBC – a proglasio je nadmoćnom većinom Marxa najvažnijim svjetskim filozofom! Nije Marx kriv što je prije drugih naslutio puno tog i što su ga krivi ljudi čitali. Po ovome što se događa oko nas, a posebno po svijetu, možda ga opet počnemo čitat. Tek zaključimo, dostojanstvo čovjeka spušteno je do dna.
JES' TI ONA SLIKA
Pustimo sad Marxa na miru, ajmo nase do Iza Roka. Nakon susreta s majkom Vinkom – A jes' ti ona slika! Jedva sam mater prepozn'o pored onih grasta! – ubacuje se Igor, na dnu Ferićeve, pored golubova srećemo tetu Nikicu Divizić. Možda i najstarije čeljade ovog kvarta. Hrani golubove. Po navici. Pozdravlja se s Igorom: „Đe si mali iz Svetog Jakova!“ I Igorovo pojašnjenje: „Kao dijete sam otamo preselio ođe!“ Teta Nikica pamti svaki detalj života kojeg je proživjela.
I još jedan ispravak: „Ona slika Porporelaša, sjetili smo se i ostalih. Pomogo' mi Krešo Nikić. Ma s njim moraš pričat. Onaj prvi, visoki, rekli ti s „B“, tako mu počinje ime, al' mu ga i dalje ne pamtimo, ali to je Račić. Zadnji je Bošković, a onaj što mu viri glava Mato Rimac. Eto ti ih sad u kompletu!“ zaključuje Igor Žuvela. Još malo ugodna sjećanja, zajedno teta Nikica, majka Vinka i Igor; tu pored je Domus Christi u kojemu je nekad davno služila dobra duša ovdašnje čeljadi časna sestra Imakulata, „svima u Domu na raspolaganju 24 ure, ali i susjedstvu kad je tokalo dat inekciju ili što drugo!“ Spominju se još drage čeljadi iz Doma, al' prekidam na tren, pitam za „puce“.
SAMO NAŠA IGRA
– E da! Puce! To su tek bila prvenstva! Samo naša igra, naš mali nogomet na malo lesonita, to je bilo naše igralište. Puce! Svatko od nas imao je svoj tim, svoju ekipu od puca. I ime svoje ekipe, obično neki talijanski klub; Milano, Juventus… to je bilo tad u modi. I držali smo ih uvijek u špagu spremne za zaigrat. A svaka puca je bila igrač s imenom nekog tada znanog igrača. Najbolje su bile one puce s kaputa, velike, crne. Te ti više nitko ne nosi. Otkinuli bi ih navečer majci ili ćaći s kaputa, pa izjutra vika da „đe su puce!“ A mi šuti, pokrij se krpaturom, kao – ne prema nas.
– Ili, 'ko bi imo' dinara, kupio bi ih u Marčela, mala butiga od puca u Lučarici iza Svetog Vlaha. Dobre su bile i one puce koje bi nam donosili iz JNA. Te velike bile su igrači, a male puce, ove bijele za gaćica, bile su lopta. A ove velike puce, da bi bolje pucale, škopali bi ih! E, to ti je naš originalni izraz za pripremu puca za izlazak na teren, na naš lesonit. Brusili bi, turpijali jedan kraj, izravnali ga da puca bolje puca! Podrezali bi je da bolje leti zrakom, a ne samo ravno. A bare? Mreže bi pravili od najlonki ženskih čarapa. I njih bi doma „posudili“! A igrači? Od Rokaša najbolji su bili Ivica Wolitz i Branko Šutalo, koji i danas čuva rang listu igrača prvenstva puca. Dolazili bi nam i iz drugih kvartova, reko' sam ti ovo je bio Grad u Gradu. Sportski centar Grada! Posebno s Prijekog su bili sjajni Pero Franić i Zlatko Mičić. I onda se okupimo, krene prvenstvo, najčešće na vratima od crkve Sv. Roka, ali i svugdje gdje je ravno, pa publika, vika, do finala. A u finalu redovno njih dva najbolja, Pero Franić i Branko Šutalo! To je tek bio derbi za pamćenje! – privede svoje pamćenje i sjećanje Igor Žuvela u ovom điru.