Josita Begović obnaša dužnost predsjednice Županijskog suda u Dubrovniku od 2008. godine, a nakon što je od 1. siječnja bila vršiteljica dužnosti predsjednice, 16. listopada imenovana je u svoj treći mandat, koji će joj zbog zakonskih ograničenja ujedno biti i posljednji na toj dužnosti.
Za DuList Begović govori o svojim dosadašnjim mandatima, kao i ciljevima za budućnost, ali i stanju u pravosuđu.
Što biste istaknuli iz svog dosadašnjeg mandata?
Istaknula bih inzistiranje na uzimanju u rad predmeta sukladno Sudskom poslovniku, točnije onim redom koji su predmeti primljeni, uz prioritetno rješavanje predmeta za koje je zakonom propisana hitnost postupanja, a takvih je mnoštvo. Županijski sud je drugostupanjski sud, što znači da odlučuje po žalbama na odluke općinskih sudova, dok u prvom stupnju sudi samo u kaznenim predmetima za teža kaznena djela kojih kod nas nema previše. U drugostupanjskom građanskom sudovanju postoje zaostaci, što je rezultat činjenice da cijelo ovo vrijeme radimo s jednim sucem manje u odnosu na broj propisan Pravilnikom o unutarnjem redu. Broj zaostalih predmeta je upravo ono što bi jedan sudac kroz ovo razdoblje riješio da je rješavao onoliko predmeta koliko bi trebao riješiti po Okvirnim mjerilima za rad sudaca. U ovom razdoblju provođena je reforma pravosuđa, koja se u pravosuđu stalno događa, i to za rad ovog suda prvenstveno značajna reforma drugostupanjskog sudovanja. Sada svi županijski sudovi odlučuju o žalbama na odluke svih općinskih sudova, a ne kao ranije kada je svaki županijski sud odlučivao o žalbama protiv odluka onih općinskih sudova koji su se nalazili na području te županije. Na taj način postiže se ravnomjernija opterećenost sudova, a time i sudaca. Uvođenjem sustava ‘e Spisa’ 2010. godine, algoritmom u informatičkom sustavu, predmeti se dodjeljuje u rad nasumičnom dodjelom određenom sudu a potom i određenom sucu, tako da je isključena mogućnost ljudskog utjecaja na to koji će predmet biti kome dodijeljen u rad.
Kako funkcionira sustav ‘e Spisa’?
Sustav ‘e Spisa’ mjeri težinu dodijeljenog predmeta uzimajući u obzir vrstu predmeta, starost, vrstu odluke, broj stranaka, zahtjeva i slično. Time omogućuje s jedne strane ravnomjerno opterećenje sudaca prilikom dodjele predmeta, a s druge strane i mjerenje efikasnosti svakog suca u rješavanju predmeta sukladno Okvirnim mjerilima za rad sudaca, kolokvijalno zvano ‘normom’ i to na dnevnoj bazi. Reforma je vođena i u smjeru specijalizacije županijskih sudova tako da su, od 2015. godine, samo po tri, od ukupno 15 županijskih sudova, nadležna odlučivati u radnim, obiteljskim i zemljišnoknjižnim predmetima, a naš sud, kao jedan od najmanjih nakon što je izvršeno spajanje nekih županijskih sudova, nije jedan od takvih ‘specijaliziranih’ sudova. To svakako olakšava rad jer se ne morate više svakodnevno baviti s tolikim mnoštvom propisa koji se, k tome, vrlo često i mijenjaju. I prije ove specijalizacije na nacionalnoj razini, godišnjim rasporednom poslova, a prema afinitetima sudaca, bila je na našem sudu napravljena specijalizacija sudaca, pa su tako neki sudili obiteljske predmete, a drugi radne.
Koji su rezultati reforme po pitanju rasterećenja sudova?
Trenutno se na nacionalnoj razini vrši rekalkulacija opterećenja županijskih sudova, odnosno ujednačavanje opterećenosti sudova i sudaca neriješenim drugostupanjskim predmetima s obzirom na zaostatke koji pojedini sudovi imaju iz vremena kada nisu bili nadležni odlučivati o žalbama protiv odluka svih općinskih sudova. Naš sud u građanskoj grani sudovanja spada među najopterećenije pa očekujemo do konca godine smanjeni priliv novih predmeta, a time i mogućnost smanjenja broja predmeta u radu. U drugostupanjskom kaznenom sudovanju situacija je obrnuta i zaostataka nema. Naravno, sve reforme rade se u interesu stranaka, kako bi podjednakim opterećenjem svih županijskih sudova i vrijeme čekanja na rješavanje predmeta podjednako trajalo, neovisno o tome na kojem županijskom sudu će se predmet rješavati. Naravno da to neće nikad biti jednako, kao što nije jednako niti trajanje rješavanja kod svih sudaca unutar istog suda. Svi suci ne rješavaju jednakom brzinom, što se onda reflektira i na broj predmeta koji imaju u radu.
Postoji li neki sustav nagrađivanja ili kažnjavanja sudaca?
Za rad preko ‘norme’ nema mogućnosti nagrade, dok je u slučaju kada sudac bez opravdanog razloga ne riješi onaj broj spisa koji bi trebao riješiti prema Okvirnim mjerilima propisan stegovni postupak. Na našem sudu još nismo imali takav slučaj. Možda je norma i bila niža, iako nikada znatno, ali su uvijek za to do sada postojali opravdani razlozi. Bolest, vrijeme potrebno za prilagodbu prilikom dolaska na drugostupanjski sud i slično. Ali imali smo i imamo suce koji redovno rješavaju preko 100 posto ‘norme’. Rad suda i sudaca prati se mjesečno, tromjesečno, polugodišnje i godišnje, a na početku svake godine donosi se rješenje kojim se utvrđuje je li sudac riješio onaj broj spisa koji je trebao riješiti prema Okvirnim mjerilima, odnosno da li je ispunio svoju sudačku obvezu. Mjesečno se posebno prati rješavanje starih predmeta, posebno onih koji traju duže od 10 godina po početku procesa, a za koje se prave planovi rješavanja i dostavljaju Ministarstvu pravosuđa, koje se potom i mjesečno izvještava o realizaciji plana i razlozima zbog kojih se plan ne realizira, ako se ne realizira, kao i mjerama koje se poduzimaju radi realizacije planova. Od Ministarstva pravosuđa dobivamo mjesečno izvješća i o tome koliko je koji županijski sud dobio i riješio predmeta, iz kojih izvješća je moguće iščitati i kako se koji sud drži pravila o rješavanju predmeta prema vremenu zaprimanja i prema starosti, što po mom mišljenju djeluje poticajno i mogu reći da smo brojkama našeg suda uglavnom zadovoljni, ali uvijek se može još bolje.
U srpnju je donesena nova, sedma promjena Zakona o kaznenom postupku. Koliko mogu česte promjene zakona utjecati na rad sudaca?
Svaka promjena zakona, posebno onog procesnog o kakvom je ovdje riječ, otežava rad suca jer mora učiti nova pravila igre. Sudac može materijalne zakone proučavati izvan ročišta, dok se procesni zakoni primjenjuju odmah pri samom vođenju rasprave. A često nije jasno koje se odredbe trebaju primijeniti, s obzirom na početak suđenja ili ako je odluka ukinuta. Prijelazne i završne odredbe zakona ponekad ne daju jasne odgovore. Nekad se čak dogodi da niti ne dobijemo novi zakon na papiru, a već ga trebamo primjenjivati.
Nepovjerenje u pravosuđe je česta tema u javnosti. Zašto je do toga došlo te kako steći i očuvati to povjerenje?
Mislim da su i političari često svojim izjavama utjecali na stvaranje nepovjerenja u pravosuđe, koje je po mojem mišljenju neopravdano. Ne smatram, naime, da je pravosuđe gore od bilo kojeg drugog segmenta društva. U sudskom postupku imate dvije suprotstavljene strane od kojih je jedna uvijek nezadovoljna jer gubi, pa sumnja u zakonitost sudske odluke, posebno kad se u javnosti stalno govori da je pravosuđe korumpirano i nekompetentno. To je onda plodno tlo za nepovjerenje u sudove. Stranke koje mi se dolaze prituživati na dugotrajnost postupka vrlo često i vrlo lako znaju iskazati sumnju o razlozima dugotrajnosti postupka, ne libeći se tvrditi da je to zbog veza, interesa ili utjecaja, ali kada im kažem da sa svojim tvrdnjama i, naravno, dokazima, odu kat poviše, u Državno odvjetništvo, koje je nadležno za kazneni progon, kažu da nisu tako mislile. Prva bih bila za to da, ako toga ima, da se to dokaže i da se takvi isključe iz sustava, jer upravo nama sucima čine najveću štetu budući se po, eventualno jednom slučaju, ocjenjuju svi. Ne mogu reći da toga uopće nema, ali sasvim sigurno nije onako kako to javnosti izgleda.
U Dubrovniku postoje dva primjera sudaca, Iva Besjedice i Pera Miloglav, koji su bili suđeni u okviru jedne sudske afere.
Predmet suca Besjedice još je u tijeku, a prema objavi jednog lokalnog medija, nedavno je donesena nepravomoćna oslobađajuća presuda. Sudac Miloglav je pravomoćno oslobođen još u prvom sudskom postupku, a naravno da nije bilo lako trpjeti svu medijsku pozornost koja je iskazana tijekom postupka, ali ne i prilikom donošenja oslobađajuće odluke.
Imali smo nedavno slučaj oslobađajuće presude Tomislavu Horvatinčiću, gdje je jedna šibenska sutkinja proživjela svojevrsnu medijsku hajku.
Medijima je uvijek interesantno kad se doima da je nešto skandalozno, baš kao i u slučaju dvojice spomenutih sudaca. Mediji su puno više pratili slučaj dok je trajao njihov kazneni progon te kad je u pitanju bila osuđujuća odluka, dok su za oslobađajuće odluke pokazali mali ili nikakav interes. Oslobađajuća presuda u tom slučaju nije bila medijski atraktivna. A mediji djeluju na javnost i na taj način stvaraju ili barem doprinose stvaranju nepovjerenja u pravosuđe. U slučaju kolegice iz Šibenika je slična situacija, jer je okrivljenik medijski eksponirana osoba. Zbog tog je taj slučaj zanimljiv, a ne mnogi drugi u kojima su suci odradili posao kako treba i u tišini. Koliko se sudskih odluka donosi u Hrvatskoj, a koliko njih je medijski eksponirano? Vrlo mali postotak. Ne može se na temelju jednog suca ili jednog predmeta donositi zaključak o cijelom pravosuđu, čiji je sud samo dio. Javnost sebi daje za pravo ocjenjivati je li presuda dobra ili loša na temelju novinskih natpisa, a ne zna sve što u sudskom spisu postoji, niti koja su proceduralna pravila i kako glase materijalno-pravne odredbe. Zaboravlja se da suci sude te mogu i moraju suditi samo prema stanju sudskog spisa. Sve izvan toga nema značaj. Promjenom procesnih pravila u građanskoj grani sudovanja, za razliku od prije, za utvrđivanje istine puno je veći teret i odgovornost na strankama i odvjetnicima, budući su ovlaštenja i dužnosti suda da postupa po službenoj dužnosti bitno smanjenje.
Može li sudac izbjeći medijski atraktivne predmete, ako znaju što sve uz to ide?
Ne mogu izbjeći, jer kao što sam rekla, sustav ‘e-Spis’ funkcionira na način da predmet ‘bira’ suca, a ne obratno. Pritom smo mi građanski suci manje eksponirani od kaznenih sudaca, jer su medijski atraktivni uglavnom kazneni predmeti. Ni kolegica ne bi bila medijski zanimljiva da nije dobila slučaj Horvatinčić.
Mogu li suci biti medijske zvijezde? Imamo primjere sudaca Lozine i Turudića koji su se rado medijski eksponirali.
Bilo bi dobro da sudbena vlast nastupa u medijima kako bi educirala javnost kako teče sudski postupak. Onda bi možda javnost imala manje negativno mišljenje o sudovima, koji su samo dio pravosuđa. S istupima svakako ne treba pretjerivati. Trebamo biti otvoreni javnosti za sve što javnost interesira, ali moja uloga predsjednice nije da promoviram sebe. Za to nema razloga.
Je li sudska vlast u Hrvatskoj stabilna i neovisna, prije svega po pitanju odnosa s politikom?
Da, mislim da utjecaja nema, barem ja nemam takvih iskustava, a niti saznanja o takvim iskustvima svojih kolega. Sigurna sam međutim u to da, u odnosu na percepciju javnosti, toga svakako nema ni u tragovima. U životu vam se često dogode slučajnosti za koje biste, kad ih gledate sa strane, pomislili da ne mogu biti slučajnost. Možete se naći na nekom javnom događaju s određenom osobom igrom slučaja i stvoriti dojam o postojanju nekih bliskih i dubljih odnosa. Uostalom, mala smo sredina pa je svakog lako dovesti u vezu s nekim drugim, ako ne direktno onda preko rođaka, prijatelja ili barem susjeda.
Često se govori o materijalnom položaju sudaca. Treba li sucima veća plaća? Često se u javnosti spominje da bi se odličnim plaćama smanjila mogućnost potkupljivosti.
Postati sudac je mukotrpan i dugotrajan postupak. Završite fakultet, odradite staž pa položite pravosudni ispit. Potom završite školu za državne dužnosnike i trebate položiti ispit pa na prijavi za mjesto suca proći razgovor, ponovno stručno ali i psihološko testiranje. Tek tada ste sudac s plaćom od oko devet tisuća kuna i velikom odgovornosti. Na Općinskom sudu se nedavno birao sudac, ali nije uopće bilo kandidata, baš zbog pooštrenih uvjeta. Na trenutnom natječaju kandidata ima, premda ne velik broj. Prije toga smo imali izabrane kolege koji su došli izvan Dubrovnika, što ukazuje da pravnici iz Dubrovnika pronalaze posao negdje drugdje ili nisu, po mišljenju Državnog sudbenog vijeća koji imenuje suce, dovoljno kvalitetni. Veća plaća ne bi značila manju potkupljivost jer ne smatram da su suci potkupljivi. Kao i svi drugi u Hrvatskoj, i suci bi trebali imati veću plaću i trenutna je plaća mala s obzirom na odgovornost i sve što se mora proći da bi se stekao taj status.
Koji predmeti Vam predstavljaju najveći izazov?
Oni koji su u pravnom smislu tvrd orah, neovisno o vrijednosti predmeta. Vrlo često zakoni nisu dovoljno jasni ili postoji neka nova situacija koja vas iznenadi, a morate naći rješenje koje ne proizlazi tako jednostavno iz stanja spisa i zakona. Kad mi se takav predmet dogodi onda ga ‘nosim’ sa sobom danima, pa i tjednima, ‘varim’ ga dok rješenje ne dođe. To su situacije kada ne možete samo uzeti spis, pročitati ga, pa u zakonu odmah naći rješenje. Svim kolegama se to događa. Nekad vam se rješenje otvori u nekoj potpuno neobveznoj prilici. Na primjer, dok plivate. Dakle u nepredviđenoj situaciji dođete do rješenja, upali vam se lampica.
Je li Vaš posao stresan?
Naravno da jest. Znam odnijeti predmete kući pa radim u vrijeme koje nije radno, ali meni odgovara. Kao predsjednica suda nisam potpuno oslobođena rada na sudskim spisima, a ured mi je dnevno vrlo prometan. Zato vrlo često kod kuće radim nešto za što mi treba mir i gdje treba uložiti više koncentracije. U uredu je teško postići mir duže vrijeme. Kod kuće je drugačije, jer su djeca odrasla i otišla, pa je u tom smislu atmosfera mirnija. Čovjek se nauči živjeti s poslom koji radi, nositi svoje probleme i zadatke sa sobom te ih rješavati kako zna.
Kako biste opisali posao suca?
Biti sudac nije samo posao, već poziv. Kao sudac se morate tako ponašati 24 sata dnevno. To znači mnoga ograničenja u ponašanju i aktivnostima i izvan radnog vremena, što za neka druga zanimanja ne vrijedi. A naravno onda se ograničenje prenosi i na članove obitelji.
Jeste li zadovoljni svojim sudačkim poslom?
Zadovoljna sam jer sam se u tom poslu pronašla. Zadovoljna sam što sam završila taj fakultet te mi je život pružio mogućnost da se okušam u sudačkom pozivu. Mislim da sam taj poziv obavljala na zadovoljavajući način pa, rekla bih, bez lažne skromnosti i uspješno. Svojom sadašnjom pozicijom sam dokazala da su to i drugi znali tako ocijeniti.
Imate li možda ambiciju za neku drugu razinu poput Vrhovnog suda?
Iskazala sam tu ambiciju i pokušala, ali nisam prošla. Nikad ne reci nikad, ali bih rekla da je 99,99 posto da to više neću pokušavati. Ipak život nas uči da nikad ne treba reći nikad. Zato ostavljam tih 0,01 posto. Ali baš toliko.