Istini za volju, namjera je bila napraviti ‘nesportski’ razgovor.
Upoznati ga izvan bazena, ali to nije bilo moguće potpuno ostvariti. Josef Horšik izvan bazena kao riba na suhom. Ili možda ne?
Simpatični Slovak, bivši igrač Juga s kojim je osvojio europski Superkup 2006. te igrao još dva finala Lige prvaka. Sudionik Olimpijskih igara u Sydneyu 2000. godine te još dva svjetska i šest europskih prvenstava. Dubrovački zet. Iako na leđima ima 36 godina, još uvijek igra vaterpolo. Ne samo da igra, već i podiže pokale prvaka. Na kraju ove sezone uspjelo mu je to u kapici Bellevuea u 1.B hrvatskoj vaterpolskoj ligi. Za DuList Hrošik govori u životu nakon vaterpola, novim živornim navikama, obitelji…
Kako je biti prvak u 36. godini?
Uopće to tako ne doživljavam. Meni je to više kao hobi. To je ljubav prema vaterpolu.
Kako ste se počeli baviti vaterpolom?
Zbog oca. Najprije sam se bavio plivanjem pa sam prešao u vaterpolo i tako je krenulo.
U Dubrovnik ste stigli 2006. godine, ali tada ste ostali dvije godine. Kako je to izgledalo kad ste stigli, a kako danas?
Kad sam stigao nisam imao nikakvih problema, a hrvatski jezik koji je dosta sličan slovačkom sam naučio u tri mjeseca. Nakon Dubrovnika sam otišao u Italiju, Grčku, Slovačku. Na kraju sam se vratio u Dubrovnik, oženio sam se, osnovao obitelj, imam troje djece. Sad uživam.
Nedostaje li Vam danas taj profesionalni pristup sportu?
Volim igrati vaterpolo, ali za ozbiljno bavljenje tim sportom treba puno trenirati. A ja dođem kući navečer umoran pa mi je teško još ići na trening. Prošle godine sam više trenirao. Otkad ne treniram u punoj snazi ‘dobio’ sam možda deset kilograma na težini. Smršavit ću, ali sam sebe moram u to uvjeriti.
Jeste li imali onu uobičajenu krizu kad se sportaši ostave ozbiljnog, profesionalnog bavljenja sportom?
Prije tri godine sam razmišljao o tome da završim karijeru, da se posvetim obitelji, djeci. Međutim, prihvatio sam ponudu iz Italije. Već treća godina u Italiji mi je bila previše. Fizički sam mogao podnijeti, ali sam htio biti s obitelji. Htio sam početi raditi nešto što ima perspektivu, jer za vaterpolo imam godine. A što kasnije počneš raditi nešto drugo, to ti je teže. Bilo mi je čudno da treniram i igram, a ništa osim toga ne radim. Činilo mi se kao da gubim vrijeme. Kao mlađi to nisam tako doživljavao, ali što sam bio stariji sve više sam se tako osjećao. Htio sam simultano ‘gurati’ na oba polja. Završio sam fakultet sigurnosnog menadžmenta u Slovačkoj. Da sam prije počeo s tim prijelazom vjerojatno ne bih ni otišao u Italiju. Ali tako se dogodilo. Kad sam se vratio u Dubrovnik imao sam već spremnu svu dokumentaciju za pokretanje vlastitog posla. Uz to, radim u tehničkoj službi Hotela Adria.
Jesu li Vam nakon sportske karijere ostali kakvi ‘trajni ožiljci’, ozljede koje Vas i danas prate?
Koliko ja znam ne. Mislim da sam u cijeloj karijeri bio možda jednom ozlijeđen, a ni to nije bilo ozbiljno. Naravno, uvijek je u bazenu bilo kontakta, da nešto razbijem, ali to se sve saniralo.
Družite li se više s bivšim kolegama iz Juga?
Slabo. Oni imaju svoj privatni život, a ja svoj. Pa nemam vremena ni za druge stvari. Jedino ako se negdje sretnemo.
Idete li na utakmice Juga?
Išao sam nekoliko puta sa sinom. Gledao sam utakmice s Bresciom i PRO Reccom. Čini mi se da je nekako opao interes za vaterpolo u Dubrovniku. Manje je ljudi na tribinama nego u moje doba. Ne znam zašto je to tako. U SAD-u je na pikadu puna dvorana, a mislim da je vaterpolo ipak zanimljiviji od pikada. Ali taj pad interesa nije samo kod nas.
Nedostaje li Vam domovina Slovačka?
Pošao sam od kuće kao osamnaestogodišnjak i tek se povremeno vraćao kući u Košice. Moje sestre također nisu kod kuće, jedna živi u Češkoj, a druga u SAD-u. Povremeno se nalazimo.
Kakav ste obiteljski čovjek? Je li Vašoj obitelji drago što više niste toliko u vaterpolu?
Vjerojatno im je drago, ali sad opet imam nove poslove, non-stop negdje trčim. Ali sad sam barem svaki dan s njima. Prije je to bilo puno teže, a htio sam sebi osmisliti život da budem što više s obitelji. Htio bih ja da to bude još i više, ali ne može se.
Smatrate li se Dubrovčaninom?
Ne smatram se ni Košičanom, a tamo sam rođen. Ne prepoznajem se u tom smislu. To mi nikad nije bilo bitno, odakle je tko. Vidio sam svijeta, živio u dosta zemalja. Meni je bezveze to da ako si negdje rođen da tu moraš imati i neki status. Čudno mi je to.
Možete li reći da su Vas Dubrovčani prihvatili kao svoga, ne samo što ste bili igrač Juga?
To vam je od čovjeka do čovjeka, ali ne idem za tim.
Koji hobi Vas posebno ispunja?
Imam malo vremena za hobije, ali volim kitesurfing. Taj mi se sport uvijek sviđao, a kad sam bio u Grčkoj sam prošao tečaj. To je sjajan sport, ali treba daleko putovati. Idem na ušće Neretve, tamo su dobri uvjeti, bude dosta stabilnog termičkog vjetra. Ne treba tu puno snage, više bole noge nego ruke. Volim skakati samo na desnu stranu, na lijevu me više strah, ne znam zašto. Ali gust je skočiti. Smatram se početnikom. Šteta što kitesurfinga nema i u Dubrovniku. Jer dok ja dođem na lokaciju možda više neće puhati vjetar. Ne ‘kajtam’ tako često. Nekoliko puta nije bilo vjetra.