Iako su pravila za smještaj stranih radnika regulirana, i to vrlo jasno i humano, praktički nedavno i to stupanjem na snagu novog Zakona o strancima početkom ove godine, očito naši nadležni smatraju da to nije dovoljno. Ili im je, što je izglednije, tako naloženo iz mjerodavnih europskih institucija. Dakle za strane radnike uvjeti se dodatno poboljšavaju, a za poslodavce očito predstoje nove brige i prilagodba. Naročito kad je u pitanju Dubrovnik u kojem je tako teško naći smještaj, a o cijenama da ne pričamo. Pa sve i sami znate…
Ministarstvo unutarnjih poslova jučer, u petak, 21. studenoga, otvorilo je javno e-savjetovanja za Prijedlog Pravilnika o Izmjenama i dopunama Pravilnika o boravku državljana trećih zemalja u Republici Hrvatskoj. Javno će savjetovanje trajati mjesec dana. Dakle biti će zaključeno 21. prosinca, nakon čega naravno ovaj novi zakonski akt ide u zakonsku proceduru. Do tada svi imate/imamo mogućnost svoje prijedloge i primjedbe dostaviti Ministarstvu putem elektroničke aplikacije e-savjetovanje.
Suglasnost stanara
Kontroverzni prijedlog koji je u konačnici i usvojen – da se za turistički najam vlastitog stana treba ishodovati suglasnost stanara zgrade u kojoj se isti nalazi – primijenit će se i u pogledu smještaja stranih radnika. Naime, novi Pravilnik koji će gotovo pa sigurno stupiti na snagu i biti u primjeni već od iduće sezone, predviđa nužnost ishodovanja pisane suglasnosti većine stanara zgrade za smještaj više od četiri strana radnika koja nisu obitelj. Dakle, za mamu, tatu i troje mališana Nepalaca suglasnost nećete trebati, ali za 5 prijatelja Nepalaca koji su došli tu „trbuhom za kruhom“ – hoćete. Tako da to što ste do sada mogli mirno spavati u pogledu smještaja zaposlenika svoga restorana na primjer ako imate stan u kojem ste ih mogli smjestiti – možete što se reče „mačku okačiti o rep“! Ako vam susjedi ne daju suglasnost, opet narodnom poslovicom najbolje opisano, „pojeo vuk magare“. Pa se vi mislite gdje ćete s njima.
Bolji uvjeti nego brojnih naših obitelji
Novi uvjeti predviđaju da u kući od 150 kvadrata može biti smješteno najviše 10 radnika, a u kući od 300 kvadrata njih 20. Koliko dubrovačkih obitelji ima 15 metara kvadratnih po članu kućanstva, bilo u vlastitom domu ili podstanarstvu?! Dakle peteročlana obitelj, dakle otac, majka i troje djece, moraju imati stan od minimalno 75 kvadrata. A koliki su sretni, presretni što se uspiju skrpati za kredit ili pak najam za stan od 50-60 kvadrata?! Zar nije bila dovoljna, po mišljenju mnogih čak i pretjerana, kvadratura od 14 kvadrata po sezonskom radniku, te šest kvadrata za svaku dodatnu osobu? Eto izgleda da nije!
Također u stanu će, kada Pravilnik bude usvojen, moći boraviti najviše osam radnika neovisno o kvadraturi.
Dodatni uvjeti…
Pravilnik propisuje i dodatne uvjete za smještaj stranih radnika. Naime, osim sanitarnog čvora, vode, grijanja, struje, stan ili kuća moraju imati dovoljno dnevnog svjetla, odgovarajuću umjetnu rasvjetu, mogućnost prozračivanja, dakle dostatno prozora. Što bi konkretno značilo „dovoljno dnevnog svjetla“ to sam Bog zna… Jer nije baš precizirano.
Opet se mijenja i Zakon o stranima, tako da – blago ti se nama!
Naravno, da se pogrešno ne protumači ovaj tekst – nesumnjivo da svesrdno podržavamo da ljudi koji nam dolaze na boravak i rad žive i rade u humanim i pravednim uvjetima. To nije sporno. Međutim, je li humano i pravedno svako malo mijenjati, pooštravati pravila? I dovoditi naše ljude u nezavidne pozicije da riješe stvari, na primjer kupe ili dugoročno iznajme stan ili kuću za svoje radnike, i to sve prema propisima. I onda evo im novih pravila, nove muke, i što će činiti? Nadležni nove mjere hvale na sva zvona navodeći kako im je svrha izbjeći diskriminaciju i getoizaciju strane radne snage. Ali, ponavljamo, što je s našim ljudima? Zar ovo „šaltanje“ iz godine u godinu, sezone u sezonu, nije diskriminacija? Zar nije i to određeni vid socijalne „getoizacije“? Da su poslodavci više izluđeni od kašnjenja radnih dozvola koje su čekali mjesecima, a rok za rješavanje je bio 2 tjedna, smještajem, nadzorima… to znamo. Znamo i da će brojni stanari zgrada biti sretni zbog novih pravila, jer ne žele strance u svom „dvorištu“. Ali ne možemo se ne zapitati i ostaviti vam na promišljanje – zar se ne pretjeruje? Zar ne „pilamo granu na kojoj sjedimo“? A to je naravno turizam. Jer ovakva očekivanja, ovaj tempo, ove zahtjeve, naročito u jednom Dubrovniku iznimno je stresno i malo je reći teško pratiti.
