„Kako je grubo čut ovu smrt…“ reče Orsat neko večer u Dvoru, na izvedbi „Dubrovačke trilogije“ Conte Iva, baš u trenu kad se kroz topli noćni zrak začuo vonj lignji iz obližnjih restorana.
Vojnović je ovu vanvremensku sumorno – sjetnu dramu napisao prije stotinjak godina, opisujući potpuni raspad nekad slavne Republike i Grada, ali i danas u mnogim njegovim riječima čitamo naše vrijeme; jedan novi, suvremeni raspad Dubrovnika određen isključivo soldima i brojem turista, uz želju današnjih i preostalih stanovnika Grada da u ove sulude ljetne gužve iz njega pobjegnu na neku novu hrid, gdje bi konačno mogli mirno živjeti. Čitamo i čujemo svašta ovih dana o tome što nam se događa u Gradu; naša draga Raguza u puno toga postaje „gologuza“ i ogoljena do kraja, ne samo zbog polugolih i pijanih turista, već i zbog naših „gradskih otaca“, naše gradske vlasti i vijećnika naših koji do Grada i unutar Zidina navraćaju samo kad imaju svoje sjednice za koje dobivaju „dnevnice“ i na kojima bez imalo pameti i obzira donose sve luđe i sve gluplje odluke upravo o Gradu, kao što je ova zadnja o parkingu za preostale „indijance“ rezervata Grad. Gradski vijećnici, od kojih niti jedan ne živi unutar Zidina i o životu u Gradu zapravo pojma nemaju, odredili su i rezervat za vozni park, te učinili još jedan korak ka potpunom pražnjenju Grada od čeljadi, od njegove duše i onoga što mu daje život i stoljećima ga čini Gradom. Jer Grad nisu samo Zidine, Grad čine njegovi ljudi. A kad se istjera i zadnji stanovnik Grada, onda će im tek biti lakše suludo brojat solde i brojke turista. Jer, možda se možemo spasit od tuđinca, ali kako „nas spasiti od nas“, kako zapisa Conte Ivo u „Trilogiji“.
Ljubavne zgode malih vragolana
Srećom, još smo tu, još nas ima, „živi smo i vrag nas još nije odnio“, pa se okupljamo „kako i vazda“, nalazimo se u našim betulama i uz čašicu razgovora pričamo o svemu što se zbiva oko nas. Pričamo o tom ludilu i smijemo se svemu, jer samo uz smijeh ostajemo normalni i svoji. I tako, u toj našoj balici, svjedočimo kako se bivši Knez Republike Porporele Jozo Mafijozo u nedostatku nečeg mlađeg, valjda je u danima krize i apstinencije, neko jutro u Prima, osvježen klimom koja u zadnje vrijeme zaista i radi i hladi, pozabavio razgovorom, da ne rečemo nešto grubo, sa jednom dragom starijom turistkinjom, koja je do Prima navratila za osvježit se, čekajući termin za povratak na svoj kruzer. I uletio joj naš Jozo Mafijozo. Bio je to jako ugodan, otvoren i veseo razgovor. Al’, kucnuo čas i došao termin odlaska drage gospođe, te se naš Jozo nama vrati. Tužan i sam. Očito nešto bolje ovih ljetnih noći prošao je njegov nekadašnji ministar i savjetnik, Bobo Bobinjo, koji nije mogao odoljeti šarmu jedne mlade dame iz…nije nam otkrio od kuda je. Ostala je tek fotka za sjećanje, a što je dalje bilo, Bobo će nam možda nekad i prepričati. Toliko o ljetnim avanturama ovih malih vragolana, malih rastom, al’ velikih duhom. Svakako, veselo nam je, kako – tako, jer u ove ljetne gužve nije nam lako. Vrag nas još nije odnio, iako ga osjećamo tu negdje oko nas. I nije nam svejedno zbog toga.
Na balkonu o jeziku
Upravo na današnji dan, 19. kolovoza 1829. u Dubrovniku se rodio veliki borac za hrvatski jezik, hrvatski političar Miho Klaić, zvanjem arhitekt sa doktoratom iz Padove, jedan od vođa hrvatskog preporoda u Dalmaciji. Cijelog svog života borio se za uvođenje hrvatskog jezika u školstvo i u upravu, zbog čega je bio progonjen od austrijskih vlasti i u bijegu iz rodnog grada, umro je 1896. u Zadru. Toliko o ovom značajnom, a manje spominjanom liku naše povijesti. A kad smo već na temi jezikoslovlja, naša draga sugrađanka, istina rođena u Rijeci, sa poslom, obitelji i životom odavno u Zagrebu, ali odgojem, djetinjstvom, srcem i dušom, te posebno govorom Dubrovkinja, Ivana Lovrić Jović, naravno uz ono zasluženo dr sc, imala je prelijepu promociju svoje nove knjige „Ja, Krsto…“ s podnaslovom koji govori više o čemu se radi; „Jezičke analize dubrovačkih oporuka“. I zaista, Ivana je među zadnjim čuvarima dubrovačkog jezika i govora. Koji dan iza veselo sjedimo na balkonu njene obitelji, domu njenog oca, velikog gospara Josipa Joza Lovrića, profesora na Pomorskom fakultetu, književnika, pjesnika, zaljubljenika u Dubrovnik. Pogled s Ploča na dio Lokruma i Grada, tu je Ivana, njen suprug Drago, djeca im, kćer Maura i blizanci Roko i Ruđer, te draga im prijateljica Sandra Glavočić. Pričamo o svemu, a Drago najviše o svom Lopudu, o kojem se tako malo piše i zna, jer, ponosno će, njegov otok ima 33 crkvice, puno palača, mali muzej u kojem je plašt Filipa Petog, legendu o Šunju i tamošnjoj maloj crkvici, te još puno toga lijepog. Slušamo ga, a onda opet i iznova zajedno pričamo o Gradu, sjećamo se, jer puno toga iz današnjih dana nema se za reći, a pogotovo ne za pohvaliti se.
Kako se živjelo na Prijekom
A u toj priči o Gradu, Sandra reče kako je nekad živjela u Vetranovićevoj ulici. I krenu njena sjećanja, ona lijepa, o tome kako je nekad bilo. I ona živi u Zagrebu od 1992., radi u Hrvatskoj sveučilišnoj nakladi, urednica je mnogih lijepih izdanja, uz to je i predavač vizažist na Pučkom učilištu, ali i pjeva u zboru „Ivan Goran Kovačić“. „Već deset godina sam u zboru, to je moj totalni ventil života. Posebno mi je zadovoljstvo bili kad smo prije koju godinu pjevali ovdje u Gradu, za mene – doma, u mom Gradu, na skalinima ispred crkve Sv. Vlaha. Čiope lete oko nas, sve nekako divno, ma bila sam puna sreće i ponosa!“ Da, već je i baka. „Moje male unuke, Korina i Patricija, kad sam ih prvi put uvela s Ploča u Grad, pitale su me jel’ ovo ulazimo u neki dvorac, a ja sam bila jako sretna što ih uvodim u moj Grad!“ Mi ostali na balkonu zašutjeli smo i slušali Sandrina sjećanja o Gradu, Prijekom…“ Svaka ulica na Prijekom je slična jedna drugoj, a opet svaka je na svoj način različita, svaka ima ono nešto svoje… Kuće nikad i nitko nije zaključavao, ma znalo se ljeti i vanjska vrata držat otvorenima, nikome nije ni palo na pamet da će nas netko pokrast. Dan nam je uvijek počinjao polijevanjem vode, prale su se skale pred kućim, prala se ulica, zalijevalo se cvijeće, omelo bi se sve, pazilo se i čistilo, kako bi nam ulica bila lijepa i skladna. Ne samo mi u Vetranovićevoj, već i sva čeljad iz drugih ulica to bi činila. I svi smo afitavali, posebno umjetnicima s Igara, glumcima ponajviše. Nalete na dan, dva, spravi se kamara na brzinu. Sjećam se kod nas je doma kao mlada glumica spavala Biserka Ipša. Dolazili bi svi ti razni glumci, svirači… kasno na spavanje, nakon predstava, druženja, pa malo bude i gužve, galame, a onda bi svi iz ulice govorili „E ovo mi je zadnji put da afitavam!“ A opet bi se afitavalo naredno ljeto. Puno je znanih znalo spavat u kućama na Prijekom, neke bi znali bolje, neke slabije, tek bi kasnije saznavali o kome se radi. Ma, bilo je divno i nezaboravno živjeti na Prijekom!“