Prošao je Dan domovinske zahvalnosti i Dan branitelja.
Začudno je da se u Dubrovniku, koji bi itekako trebao biti osviješten o značenju ovog dana, uopće nije moglo osjetiti prazničan ugođaj. Bila je zatvorena većina trgovina, pa se moglo zaključiti da je neki neradni dan, no upadljivo su nedostajale zastave: napravio sam đir kroz Lapad otišao do Gruža, prošao kroz Šipčine, oko Grada i naišao na svega nekoliko zastava, ne računajući zgrade institucija na kojima se svakodnevno vijore.
Tužno je da sam nacionalnu zastavu primijetio samo na jednoj obiteljskoj kući – onoj mog susjeda, no on često ističe zastavu pa su ga jednom pitali je li tu mjesna zajednica (inače je mjesna zajednica u zgradi preko puta). Vjerujem da je još netko negdje istakao zastavu, no ja ih nisam primijetio. Imamo li previše praznika, jesmo li zaboravili što slavimo, ili nam je jednostavno pun kufer svega? Tužno je da ovakva nacionalna obljetnica tone u zaborav nakon samo osamnaest godina. Netko se našalio da je obljetnica sada postala punoljetna, ipak ona se ne može brinuti za sebe, mi se moramo brinuti za nju. Ili nam možda ne treba?
Samoproglašena elitna destinacija
Dubrovnik i njegova ponuda ponovo su dospjeli u medije nakon što je na društvenim mrežama objavljen račun iz kafića sa Straduna prema kojem je kapućin koštao 31 kunu a nekoliko napitaka ukupno 177 kuna. Krenule su rasprave što nudimo turistima za te novce, uspoređivali su nas s drugim destinacijama, pojavila se slika računa s trga Svetog Marka u Veneciji gdje je kapućin gotovo duplo skuplji – 60 kuna. No u raspravi o dubrovačkoj ponudi nikako da se dotaknemo merituma stvari – po čemu smo mi elitna turistička destinacija, osim po nevjerojatnoj spomeničkoj baštini?
U nedjelju navečer sam s društvom (srećom iz Grada, pa se nisam morao previše pravdati) pokušao u Lapadu popiti nešto iza ponoći – ispostavilo se da je to praktično nemoguće jer gotovo svi zatvaraju u ponoć. O tome da dobijete nešto pojesti u to vrijeme ne treba niti sanjati. Nismo htjeli ići do Grada, otići u neku diskoteku ili noćni klub, pogotovo ne želimo otići u Revelin. Ideja je bila sjesti negdje uz ugodnu, tihu glazbu u pozadini (po mogućnosti lagane jazz standarde ili nešto slično) i provesti tamo ugodno vrijeme a da nas nitko ne tjera, upadljivo gleda na sat, pali-gasi svjetla ili zalijeva cvijeće iznad glave.
Takvo nešto ne bi trebalo biti pretjerano teško u elitnoj turističkoj destinaciji, pa bila ona i samoproglašena.