Čestitam! Ostalo nam je još svega par dana do kraja sezone ‘hvala, tebi i tvojima također’ poruka. Preživjeli smo još jednu godinu gdje neljubazna susjeda namjesti svoj najsavršeniji osmijeh dok upućuje sve one klasične želje, a kolega s posla za kojeg znamo da nam na dnevnoj bazi barem deset puta iza leđa zakoluta očima, ovih dana želi sve najljepše i ostale epitete koji su u skladu s prosinačkom groznicom. I nema u tome ničega lošeg, neke stvari su jednostavno društvene norme. Iz tog razloga kao zadnju kolumnu ove godine odlučila sam i ja uputiti jednu čestitku, ali ne toliko konvencionalnu kao one na koje smo navikli.
Kao prvo, suprotno kako nam inače govore da je strpljenje spas, u 2026. godini želim vam da za određene stvari, ljude i pojave konačno ostanete bez strpljenja i stavite ih na mjesto koje će, možda i po prvi put, vama odgovarati.
U 2026. želim vam i da sa osmijehom počnete govoriti „ne“ i to bez potrebe da svako svoje „ne“ morate obrazlagati predugim srednjoškolskim esejima u kojima će svaki drugi red imati riječi „zato jer“. Ponekad je lijek sve te razloge zadržati za sebe, inače djelujemo kao dvosmisleni školarci koji nisu sigurni koji je pravi odgovor na pitanje o atomima i molekulama.
Želim vam i da prestanete stalno objašnjavati svoje granice, pogotovo ljudima koji ih svakako nemaju namjeru poštovati. Svako dodatno objašnjavanje njima je zapravo potvrda da će moći s vama nastaviti po starome. U godini pred vama pristojnost potrošite točno na onim mjestima gdje ste je godinama štedjeli zbog bontona i želje za očuvanjem dobrih odnosa. Sjetite se, svakako vam iza leđa kolutaju očima s tolikom dosljednošću kao da se radi o olimpijskom sportu.
Želim vam i da prihvatite kako nisu svi nesporazumi nužno vrijedni rješavanja, a odnosi spašavanja. Pred sobom često imamo osobe kojima pričamo, koje nas možda slušaju, ali smo sigurni da nas ne čuju. I neće se dogoditi čudo da se to odjednom promijeni i da im prestanemo izgledati kao vanzemaljci koji tvrde da postoji život i van ove planete i da po prvi put čuju riječi koje izlaze iz naših usta, a ne samo signal da je došlo njihovo vrijeme da nam odgovore i izbace iz sebe sve ono „mudro“ što imaju izgovoriti.
Neka vas u novoj godini i manje muči tko će što reći jer, uz sav vaš trud, stručnih komentatora i voditelja trač-emisija će uvijek biti, pa bili vi najveći grešnik ili novopečena časna sestra. Oni svakako voze po svom. Da bude zabavnije, možete im nekad i namjerno proći kroz crveno (čitaj: dati povod za trač, ali ovo je samo za one posebno hrabre).
Želim vam i da prestanete sve shvaćati tako ozbiljno. Tek kad nam život servira prave ozbiljnosti, shvatimo koliko je svakodnevnih situacija i događaja trivijalno i potpuno nebitno. Još jedna želja ide u smjeru da se manje trudite ostaviti što bolji prvi dojam. Ljudi će vas svakako vidjeti onako kako njima odgovara i jednima ćete biti preglasni, drugima pretjerano spontani, a trećima previše uštogljeni. Ljudi u nama mogu vidjeti samo ono što i sami nose, a vi na to ne možete i ne trebate utjecati.
Radite na tome da smanjite nesigurnosti koje nosite u sebi i da se u što više dana osjetite doista živima. Počnite riskirati. Nebitno jeste li adrenalinski tip koji će skakati iz aviona, hoće li taj rizik biti nova frizura ili poslana poruka za koju ste tvrdili „neću ja nikad“. Svako nikad ima svoje nekad. I na koncu, želim nam svima kao društvu da se prestanemo praviti da nismo samo ljudi od krvi i mesa.
Drage Dubrovkinje i Dubrovčani, želim vam sretnu 2026. godinu i 365 dana ispunjenih svime onim što čini jednog čovjeka: osmijesima, suzama radosnicama, ponekim mamurlucima, čestim odgovornostima i poslovnim uspjesima, povremenim lošim danima koji nas uvijek podsjete da je doista iza svake kiše red na dugu, nesebičnim djelima i rukama prijateljstva, uspomenama kojih ćemo se prisjećati 31. siječnja 2026. i rečenicu: „Ova godina je doista bila posebna.“
S puno ljubavi,
Anela
