U zadnjih desetak godina možda sam dvije novogodišnje večeri provela u Gradu. Nekako sam razvila tu tradiciju pakiranja kufera odmah poslije Božića i baš zato me nikad nisu pretjerano zanimala događanja isplanirana tijekom trajanja Dubrovačkog zimskog festivala. Ipak, ne živim ispod kamena tako da je teško ne čuti što se događa i tko je sve od izvođača u najavi. Moram priznati kako mi je ove godine prvi put malo zasmetalo što ne ostajem doma jer sam još od malih nogu obožavatelj Merlinovih stihova.
Bila sam sigurna kako je naš dubrovački ukus ove godine koliko toliko zadovoljen, jer ipak od ključne je važnosti čiji će nas glas uvesti u novih 365 dana pred nama, zar ne? Neovisno što određeni broj komentatora nema namjeru tu večer provesti u Dubrovniku, mišljenje se uvijek daje, što da ne!? Pjevač koji je cijenjen u cijelog regiji, čije stihove znaju i pjevaju različite generacije, i staro i mlado, možda ipak nije toliko „naj“ jer najava koncerta nije uspjela proći bez kritika. „Nije on za Novu“, „Treba dovesti nekoga mlađeg“, „Opet nama uvale najlošije“ i slične varijacije na temu osvanule su kao komentari ispod različitih postova na društvenim mrežama, ali moglo ih se čuti i uživo, npr. čekajući početak treninga ili skrivajući se od kiše na autobusnoj stanici.
Misao koja mi se u jednom trenutku pojavila je razlog zašto danas pišem o ovoj temi. „Draga moja, dobro si i prošla. Ako postoji toliko ljudi koji će pronaći zamjerku Merlinu, tko je onda jedna Anela Barčić da joj uopće i padne napamet svidjeti se svima?!“
Ako ćemo staviti ruku na srce i spremiti se za malo ranjivosti, veliki broj nas će priznati (pa makar i samima sebi) da smo imali jednu ili više situacija u kojima smo očajnički trebali nečije priznanje, potvrdu da smo im dragi, gestu kojom nam kažu kako nas prihvaćaju ili da smo dobrodošli u njihovo društvo. A s druge strane, isto to društvo je postalo stručnjak za apsolutno sve. Od nogometa, politike, kuhanja, glazbe pa do vrijednosti običnih prolaznika koje sretnemo na putu od točke A do točke B. Svi imamo mišljenje, ali i tu neku potrebu da ga izgovorimo, podijelimo, objavimo, komentiramo, ali i često obranimo kao da nam život ovisi o tome. Danas se sve secira, mjeri i važe do zadnje note ili centimetra, kao da će isti ti naši komentari promijeniti tijek svjetske povijesti.
I to je zapravo bio onaj trenutak kad sam shvatila: Svi smo mi ponekad mali Merlin. Neovisno pjevali pred tisućama okupljenih, bili prodavači u Studenca, čuvali predškolce u gradskom vrtiću ili predavali u jednoj od gradskih škola; toliko smo puta na meti komentara, procjena i tih sitnih „nije to baš to“ stavova.
S druge strane, možda se upravo o tome radi, razvijanju jedine vještine koja nam je u istom tom društvu potrebna, biti svoj, ali ne zamjeriti se baš svima. Imati debelu kožu i pomiriti se da ćemo često biti pretihi ili suviše glasni, pasivni ili neralno ambiciozni, premalo odlučni, ali previše emotivni. Uvijek nešto „pre“ i nešto „nije ti to dovoljno“. Kao da postoji neki tajni priručnik o tome kako treba živjeti da bi te društvo jednoglasno odobrilo. Ako i postoji, nisam sigurna da bih ga htjela pročitati. Pitate li mene, ljepota je s one druge strane. Jer kad bi se svidjeli svima, vjerojatno bismo morali postati toliko neutralni da bismo na koncu nestali. Postali bismo neprimjetni, bez boje, mirisa, bez glasa. A zar doista postoji netko tko bi poželio takav život?
Tako da, ne vjerujem da je Merlina baš puno i briga. Čovjek desetljećima živi od svojih pjesama, ne od naših mišljenja. I nije ovo kolumna o Merlinu, ali završit ću je jednom njegovom pjesmom:
Sad si mali tu na raskršću,
svi su pametni, svi šapuću.
Ti ne vjeruj nikome na riječ,
svaki korak sam moraš preć’
Furaj mali sam sredinom
