Široj javnosti Janko Popović Volarić poznat je s TV ekrana, iz serija kao i žirija Supertalenta. Ovaj glumac ipak te količine slave se zasitio pa zadnje vrijeme sve češće bira projekte koji nisu u toj mjeri ‘pod svjetlom reflektora’, a pune mu dušu. Jedan takav doveo ga je ovih dana i u naš grad gdje je, na sceni Kazališta Marina Držića, zaigrao u najnovijem premijernom naslovu, što je bio povod za naš razgovor.
Iza Vas je premijera Filantropa. Jesu li se slegli dojmovi i jeste li sve u svemu zadovoljni Vašom izvedbom i reakcijama publike?
Teško mi je govoriti o sebi, ali po reakcijama publike čini se da se im se jako svidjela predstava. Taj komad nije baš na prvu loptu i nije uobičajena vrsta teksta koja se u našem kazalištu često postavlja na scenu. To je jedan britki britanski humor koji često jedno govori, a ispod površine se događa suprotno. Jako volim raditi takve tekstove. Branko Ivanda, redatelj predstave, nas glumce je divno vodio i režirao i mislim da smo iz materijala, koji nije jednostavan, napravili dobru predstavu. Naravno, jako sam sretan zbog toga, a i zbog samog procesa koji je bio divan. Dubrovnik u zimi, Kazalište Marina Držića, njegov divan ansambl kao i svi ljudi iza scene, dobar tekst. Ma, bila je milina raditi ovu predstavu!
Glumite Filipa, intelektualca nevještog u međuljudskim odnosima. Na prvu loptu reklo bi se da je taj lik potpuna opreka Vama osobno. Međutim, to može i biti samo dojam nastavno na ‘sliku’ koja je o Vama stvorena u javnosti preko posla, medija… Imate li poveznica?
Mislim da imamo i više nego što bih na prvo čitanje i sam pomislio. Ali sam u radu otkrio da Filip i ja dijelimo i neke slabosti i neke nesigurnosti. Iako mi se čini da sam ponešto spretniji od tog spetljanog Filipa, zavidim mu na vječnoj naivnosti i spremnosti biti dobar bez obzira na sve. On jednostavno ne zna drugačije.
Kako uopće ‘uđete’ u lik s kojim imate malo ili nimalo sličnoga? Ili pak u svima nama negdje u bazi čuči isto, samo je pitanje koliko se to demonstrira na vani?
Lijepo ste to rekli, puno toga čega ni mi, a ni oni oko nas, nismo svjesni zapravo se malim kopanjem ispod površine otkrije da čuči u nama. Isto tako, često se događa da je zabavnije glumiti nekoga tko je drugačiji, lakše je naći razlike, za što se uloviti i odmaknuti se od sebe u neki drugi lik, tako da razlike nisu uvijek loše u pripremi uloge, a ponekad otkriješ i da si slične probleme i pitanja riješio, samo na jedan drugi način od lika koji radiš.
Vrlo kratko pitanje, ako je uopće moguće odabrati draže od ponuđenog – teatarske daske ili tv ekran?
To je vječno pitanje, na koje se odgovor zapravo ne mijenja. Jako volim i jedno i drugo. Kada sam upisivao Akademiju, uopće nisam razmišljao o snimanjima, onda sam pak godinama bio daleko više ispred kamere nego ispred publike… Sama priprema za ulogu je vrlo slična, ali biti pred kamerom i snimati jednu scenu je drastično drugačije od igranja predstave od sat i pol. Sada sam u nekoj fazi u životu kada mi se čini da mi je zanimljivije raditi u kazalištu. Biti na sceni u tom trenutku, tih sat i pol, dva i kada si potpuno posvećen i koncentriran – živ, to je neponovljiv osjećaj. Jako poetičan odgovor. Isprika (smijeh). Trenutno mi je kazalište uzbudljivije.
U teatru glumac ima svoju publiku, bude praćen i cijenjen njegov rad, eventualno i kritiziran. I sve to spada pod opis posla što se reče. Kad vas kao glumca ‘sapunica’ ili neki tv show ‘lansira’ – pravila igre su drugačija. Odjednom ste svačiji, svatko bi se izgrebao za neki komadić vašeg svijeta, intime… Možda isprva imponira, godi egu, ali sumnjam da taj užitak može biti duga vijeka. Uglavnom kako se vi nosite s činjenicom da ste u Hrvatskoj javna osoba, možemo reći i slavni?
Imao sam svakakvih faza, boljih i lošijih. Tada kada sam ja krenuo, rad na serijama je bio daleko omraženiji nego danas i trebalo mi je neko vrijeme da dođem do kazališta i filma. Kada mi je Dalibor Matanić ponudio prvu filmsku ulogu u filmu ‘Majka asfalta’ to je tada bio svojevrsni presedan. Mi koji smo ravno s Akademije završili na TV-u nismo uobičajeno dobivali prilike na filmu. Nažalost, naši filmovi nisu ni približno gledani kao serije, ali prepoznatljivost koju nose TV angažmani mi je ponekad ugodna, ali često i nije. Meni je to uglavnom bilo previše, izgubio sam svoju privatnost i evo, zadnjih nekoliko godina sam se povukao s tih najosvjetljenijih projekata. Radim manje i radim u normalnijiim uvjetima, s više vremena za pripremu i u projektima koji me mogu obuzeti. Zahvalan sam što je tako, što sam malo manje svačiji i nadam se da će se ovako moja karijera nastaviti, jer sam daleko ispunjeniji, posvećeniji, mirniji i sretniji.
Foto: Privatna arhiva/Vedran Jerinić
