Dok se uskrsni običaji u mnogim obiteljima sve više svode na kupljene dekoracije i ubrzanu svakodnevicu, Jagoda Konjuh iz Dola već desetljećima njeguje penganje jaja, jedan od najprepoznatljivijih uskrsnih običaja dubrovačkog kraja. Rođena u Čepikućama, a već 45 godina stanovnica Dola, danas je u mirovini nakon 40 godina rada u državnoj službi, u Zavodu za obnovu Dubrovnika, no njezina svakodnevica i dalje je ispunjena radom.
– Sad sam u mirovini, čuvam unučad, bavim se šivanjem nošnje, malo turizmom, malo poljoprivredom, svega pomalo – govori nam, dodajući kako joj život na selu donosi drugačiji ritam, ali i veću povezanost s običajima koje ne želi prepustiti zaboravu.
Prisjećajući se Dubrovnika kakav pamti od prije desetak godina, kaže kako joj posebno nedostaje nekadašnja živost gradske jezgre.
– Nisam dugo bila na Placi, kako živim na selu i fizički sam udaljena, ali kad bih prolazila shvatila bih kako se smanjio broj ljudi, kako se smanjila ta nekadašnja žiža na Placi. Žao mi je što je to tako. Mislim da bi trebalo potencirati ljude da se pođu družiti po Placi. Broj ljudi je puno manji nego što je bio prije pet, a kamo li prije deset godina – ističe.
Težak život naučio je radu i odgovornosti
Penganje jaja naučila je vrlo rano, još kao djevojčica, i to u obiteljskim okolnostima koje su je, kaže, rano naučile odgovornosti i radu.
– 62. sam godište, počela sam već početkom osnovne škole učiti pengati jaja. Naučila me maćeha, koja je odgojila mene, braću i sestre jer su otac i majka preminuli dok smo bili mali, pa je ona bila i muška i ženska glava kuće. Od malih nogu sam pokazivala da imam smisao raditi nešto s rukama pa je maćeha od svih braće i sestara izabrala mene da me poduči i da me natjera da krenem s time. Počela sam vrlo mala i tako malo pomalo naučila sve što znam danas. Uči čovjek dok je živ, čak i danas učim neke nove stvari – priča Konjuh.
Od tada nije prošla nijedna godina bez penganih jaja.
– Radim to svaku godinu, nije se dogodilo da sam to naučila i stala. Održavam tradiciju, pravim pengana jaja djeci, susjedima, rođacima, prijateljima, braći, sestrama, svojti. Velika smo obitelj tako da je potrebno napraviti puno penganih jaja. Bez prodavanja imam nekakav broj koji je značajan svaku godinu – govori.
‘Tradicija je nešto vrijedno’
Za nju je tradicija puno više od običaja koji se ponavlja.
– Tradicija je nešto vrijedno, nešto što treba sačuvati i prenositi na naraštaje jer ako se mi ne trudimo i to ne prenosimo, preuzet će nas ovaj TikTok, internet i ostalo, jer se sve nešto novo unosi u modu, a svoje stvari gazimo i zaboravljamo, što nije dobro. Treba se truditi da svi mi koji znamo i imamo smisla za nešto prenesemo znanje i značenje tog svega. Nije to lako, ali se treba truditi. To je za mene vrlo važno – naglašava.
Ističe kako nije protiv novoga vremena, ali smatra da tradicija mora imati svoje mjesto.
– Ja jesam tradicionalna osoba i vodim računa o tradiciji, ali sam uz to normalna i poštujem novine. Treba nekako uskladiti novo doba sa starim, držati te tradicije od Uskrsa do Božića uz blagdane koji znače obitelji, selu, crkvi, ovisno gdje pripadate. Uz svaki događaj i svaki datum postoji nešto što je bilo od starina i ne treba to trajati cijeli dan, dovoljno je pet minuta nekakvih običaja i tradicija vezanih uz te datume. Mislim da bi to trebalo primjenjivati i da bi svatko bio zadovoljniji i sretniji.
Trud i strpljenje ključ su penganja
Sam proces penganja, objašnjava, traži strpljenje, smirenost i punu koncentraciju.
– To je posao koji zahtijeva smirenost i za to trebaš isplanirati dan. Ne mogu ja početi to raditi pa za dvije minute početi s nečim drugim. Moraš naći vrijeme za to. Iako u ovoj fazi s unučadi to trenutno i nije baš lako, ali se uvijek odradi. Za jedno jaje mi treba oko pet minuta ako ga hoću napengat kako treba. Jer svaka točkica je jedan potez – umakanje glavičastom iglicom u vrući vosak ili perom za pisanje slova, svaka šara na jajetu je jedan potez rukom. Moraš jako brzo reagirati, umočit u vosak, nacrtat vrlo brzo da se ne ohladi i paziti da ne pokapaš vosak na mjesto gdje ne treba – opisuje.
Na jednom jajetu, kaže, zna biti i do 250 poteza.
– Zavisi od šare i motiva, ali nekada ni ja ne znam što crtati pa se vodim onime kako me ruka odnese. To je oko 150 do 250 poteza za samo jedno jaje. Nekada me pitaju koliko košta da im to prodam, ja uvijek kažem da je to neusporedivo i da se ne može naplatiti. Bavim se šivanjem i sve što se radi rukama nije lako, ali penganje jaja, trud i vrijeme koje se uloži u to, neusporedivi su s bilo kakvim ručnim radom.
Iako je tehnika ostala ista, uvjeti rada danas su ipak puno jednostavniji nego nekad.
– To su bili primitivni početci: sa starom tećom na koljenima, s pepelom i žeravom, bilo je dima po cijeloj kući, a sad je to sve drugačije i lakše. Imaš kuhalo i sve protekne uredno, može se raditi u sobi. Prije je to bilo u crnom kominu, puno dima, puno ognja, a sad je puno modernije.
Promijenio se i trenutak kada započinje rad.
– Prije su se jaja uvijek pengala u Velikom tjednu. Postojala je regula. Znalo se da se to nije radilo do Velikog tjedna, a tada bi se nekako smirio život pa se pripremalo za Uskrs. Danas ja počnem nekih petnaest dana prije Uskrsa jer mi svake godine treba oko dvjestotinjak napenganih jaja.
Poseban dio procesa je bojanje, i to prirodnim putem.
– Trebate prethodno oprati jaja da ne bi bila šporka od kokošinjca. Ja pengam sirova jaja, ne kuham ih, pa ih pengam na koru, a onda ih stavljam u ono što mi kažemo mastimo jaja. Najzdravije je kuhanje broća, to je jedna biljka koja raste u prirodi i ima korijen bordo crvene boje. Kad se ti gomolji operu i iskuhaju, dobije se tekućina tamno crvene boje i ta boja ostavlja najljepša jaja – objašnjava.
No ni tada uspjeh nije uvijek zajamčen.
– Svako jaje je različito, zavisi od kore, boje kore, razine kalcija i naravno da ima postotak otpadaka, ne uspije uvijek svaki. Život je takav, imate i uspona i padova, tako i u penganju jaja.
Posebno joj je važno što tradicija u njezinoj obitelji neće stati.
– Imam šestero unučadi, dvoje su u Zagrebu pa nisu tu, ali ovo četvero doma su zainteresirani. Neki dan smo organizirali radionicu pa su oni svi pengali jaja i svi su to naučili. Mislim da će se kod nas ta tradicija nastaviti, što mi je jako drago i na taj način sam ispunila svoju misiju – kaže.
Ipak, šire gledano, smatra da današnje generacije teže pronalaze strpljenje za ovakve vještine.
– Generalno gledajući, mladost je jako brzala. Mladi žele sve sad i odmah, nitko više nema strpljenja, njima je to gubljenje vremena, sve se nešto kupuje i baca, nema se živaca nešto doma raditi. Nije moja obitelj taj primjer, ali gledajući okolinu i slušajući razgovore imam dojam da je tako. Zato mi je drago da u mojoj obitelji postoji zainteresiranost i da će netko nastaviti tradiciju – zaključuje Konjuh.
