Novi radni tjedan. Delumbija. Uff… No ovo moje ‘uf’ nije ono uobičajeno za ponedjeljak, jer se tom ‘uf’ zbog ponedjeljka od prije tri mjeseca pridužilo i ono ‘ufff’ zbog prometnog kolapsa na putu od kuće do posla, zbog kojega putujem uru i kusur vremena.
A vožnja izgleda otprilike vozi (najvećim dijelom u prvoj brzini, na nizbrdicama srećom u leru), stani, vozi, stani, vozi, stani… i tako dok te ne zabole obje noge, leđa i dok ne izgubiš ‘skuliranost’ koju bi u vožnji zapravo trebao imati. Vrhunac svega je kad na lokalnom radiju čujem – nema gužvi i zastoja u prometu! Kao da se njih ne tiče što brojni građani stoje u kolonama i voze više od uru vremena. Točnije, u prosjeku od Plata do Lapada vozim brzinom od 17 kilometara na sat! I nije ni čudno što na posao dođem s osjećajem kao da sam već na pola radnog vremena.
No, vratimo se ponedjeljku, 15. veljače. Iz Plata krećem u 7.20 sati i već sa strepnjom mislim što me sve čeka, gdje će me dočekati početak kolone. Za četiri minute sam odgovor na to pitanje i otkrila – netom što sam prošla Trgovište stala sam. Sve naravno zbog privremene regulacije prometa na raskrižju u Srebrenom, gdje radove obavlja Elektrojug. I tako počinje agonija – kreni, stani, kreni, stani… a iza mene se čuje ‘Idemo li, mama?’ Moje dijete inače uživa u vožnji, ali i ono se uznervozi u tim svim silnim kolonama i stajanjima (ili osjeti moju nemoć i nervozu pa i ona počne – Idemo mama, idemo mama, Mama, idemo li?).
Kako izgleda svakodnevno putovanje do grada, i koliko puta se stane u tih 17 kilometara potražite u tiskanom izdanju DuLista.