Meštrovićev kip Marina Držića iz godine u godinu, kako krenu rijeke turista, postaje sve izlizaniji i izlizaniji. Njegov nos, a i koljena, stradali su od dodira te se polako, ali sigurno, novim urbanim tradicijama pretvara u dubrovačkog Grgura Ninskog, odnosno ‘srećonošu’.
Ljudi koji su upućeni u život i djelo slavnog dubrovačkog dramatika i lirika iznimno su nezadovoljni ovom situacijom, dok je vodičima nejasno otkud je zapravo krenula ova priča. Teorija je više od jedne, a komentar su nam dali v.d. ravnatelja Doma Marina Držića Nikša Matić, predsjednica Društva dubrovačkih vodiča Ivana Soldo te vodička Marina Krističević.
– O trljanju nosa i skuta Meštrovićeva spomenika Marinu Držiću mišljenja sam kako ne postoji apsolutno nikakav realni temelj koji bi umjetničko djelo posvećeno najvećem hrvatskom komediografu Marinu Držiću svrstao u ‘srećonoše’ te na taj način privlačio praznovjerne turiste. Naime, činjenica je kako veliki broj turista koji posjećuju Dubrovnik zastanu ispred poznate skulpture, fotografiraju se, no i imaju potrebu dodirnuti nos i skuta Marina Držića te su danas ti dijelovi skulpture vidljivo izlizani. Uistinu ostaje nejasno kako je došlo do takvog ‘rituala’ jer bi se, pretpostavljam, i Meštrović i dum Marin opravdano ljutili na takvu praksu – ističe Matić, koji podsjeća i na sličnu praksu diljem svijeta.
Ostanu razočarani
– Svijet je danas prepun znamenitosti za koje se vjeruje da donose sreću pa je 2011. godine mrežna stranica virtualtourist.com sastavila ljestvicu deset najatraktivnijih simbola sreće među kojima se našao i palac Grgura Ninskog u Splitu. Ono što još više začuđuje jest fasciniranost turista s kojom ozbiljnošću doživljavaju takva mjesta te smatraju kako će im takav ritual riješiti određene probleme te posljedično donijeti sreću u poslu, ljubavi, novcu i slično – napominje Matić, dodajući i to kako nerijetko u Domu Marina Držića ‘razočaraju’ turiste.
– Obzirom da u Domu Marina Držića imamo česte upite naših posjetitelja vezano za trljanje nosa spomeniku Marina Držića, nerijetko ih ‘razočaramo’ kako u takvim radnjama nema nikakvog temelja te ih upućujemo kroz naš postav tko je bio i što je radio Marin Držić, a što je i temeljna misija naše Ustanove, vremenskog povratka svakog posjetitelja u vrijeme renesanse i proučavanje vrlo bogate biografije i bibliografije Marina Držića, kao i života tadašnjeg Dubrovnika. Nadam se i duboko vjerujem kako našim kontinuiranim programima, radionicama, izložbama, koncertima, kao i aktivnostima na društvenim mrežama, besplatnim preuzimanjem audio-vizualnih materijala, mrežnom stranicom Doma Marina Držića na hrvatskom, engleskom, njemačkom, francuskom, talijanskom, španjolskom i ruskom jeziku razbijamo takve predrasude te mi (Dom Marina Držića) postajemo mjesto svojevrsnog spomenika najvećem hrvatskom komediografu Marinu Držiću – zaključuje Matić.
Za komentar smo zamolili i predsjednicu Društva dubrovačkih vodiča Ivanu Soldo, o tome na koji način vodiči ‘rješavaju’ situaciju kad se nađu pred dum Marinovim kipom.
– Bilo bi teško utvrditi od koga je krenula ova tradicija, ali vjerojatnije je da su turisti sami započeli s time, potaknuti iskustvima iz drugih gradova, možda Splita kojeg često posjećuju prije dolaska u Dubrovnik. Mnogi će, i bez da znaju o čemu se radi, dodirnuti Marinov nos jer vide druge kako to rade ili zaključe da se to radi zbog drugačije, izlizane boje. S obzirom da se kip nalazi na jako frekventnom mjestu, vodičima je skoro pa nemoguće, uz samu priču o Marinu Držiću i teatru, ne spomenuti i ovu, kako je najčešće i opisuju, ‘novu tradiciju’, pojašnjavajući kako je kip Marina Držića ovdje premješten 2008. povodom 500. obljetnice njegova rođenja i kako mu je ranije nos bio netaknut – ističe predsjednica Društva dubrovačkih vodiča Ivana Soldo, a komentar za DuList dala je i vodička Marina Krističević.
Ni logike ni razloga
– Razlog je vrlo logičan, jer je kip dostupan te se djeca oko njega igraju i na njega penju, sjedaju mu u krilo, pa su mu zato i koljena sjajnija, te se dok se penju uhvate za nos, te se zato i on zasjajio. Čim je netko to primjetio, možda dolazeći iz Splita, gdje se dodiruje kip Grgura Ninskog, ili pak u Veroni gdje se Julijin kip hvata za grudi, možda je pomislio kako i dum Marin donosi sreću. To je poprilično slično tradiciji penjanja na kameni maskeron kod franjevaca. Nema ni logike, ni razloga za to, to je urbani mit. Koga veseli, neka radi! Ali nema logičan razlog za to – napominje Krističević, koja dodaje i to kako ju uvijek turisti s kojima prolazi tuda pitaju za kip.
– Uvijek ih razuvjerim jer ne podržavam to, baš kao ni kameni maskeron, ali naravno da će turisti te stvari prve primijetiti. Ali ne potičem ih da to rade, žao mi je kamena ili nosa, jer znam da tu nema niti tradicionalne niti kakve druge povijesne podloge. Uvijek naglasim da se radi o priči, legendi ili mitu, apsolutno ne podržavam da se o tome priča kao da se radi o nečem stvarnom. Što se tiče drugih kolega, za to ne mogu odgovoriti, ali opće je poznato da se to prakticira tek nekoliko godina, a gosti se često ‘uhvate’ najglupljih sitnica koja im je prva na dohvatu, to je nekakav vizualni prioritet. No, nema tu ni znanstvene, ni povijesne, niti ikakve druge podloge – zaključuje Krističević.
mnj/zp