Mlada dubrovačka slikarica Ivana Miloglav Ivanković svoju izložbu "Snovi realnosti" prikazat će 23. svibnja u Galeriji "Java" u Sarajevu.
Nakon Mostara i tuzle, Ivana odlazi u Sarajevo pokazati svoje "Snove realnosti", a što je o njoj rekao Andrija Seifired, pročitajte u nastavku.
SNOVI REALNOSTI
Prateći već dugi niz godina rad mlade dubrovačke slikarice IVANE MILOGLAV IVANKOVIĆ mogu slobodno reći da je ova mlada umjetnica već sada „usidrena“ u vremenu i prostoru svoje individualnosti i kreativnosti.
Prožimanje je to prostora i vremena, stvaralačke geste i promišljanja i kao što sama umjetnica kaže: „Slike su materijalizirana granica sna i jave, područje realizacije želja i lucidnih snova“.
Već i onaj tko se prvi put susreće sa slikama Ivane Miloglav Ivanković, a ima likovnog predznanja u iščitavanju poruka i htijenja autorice, ne može ostati ravnodušan pred ovim platnima.
Prije svega privući će ga sam motiv, izražen u svega dva do najviše tri plana, u prvom planu je slika glavnog motiva koji je predočen promišljenošću gotovo hiperrealističkog lika i onog drugog (ponekad trećeg) koji nekom prividnom apstrakcijom još više naglašava ovaj „prvoplanski“ glavni motiv…
Gledajući i suživljavajući se s tim slikama sve nam je na prvi pogled jasno, tako gotovo jednostavno, da bi pri ponovnom pogledu na njih u nama proradila svijest, otkrivajući nam nova saznanja.
Ivanine slike imaju tijelo i dušu, gdje upravo to „tijelo“ čini čvrsti motiv, dok u drugom planu „dušu“ stvara atmosfera koju doživljavamo ovisno o našem raspoloženju.
Ništa nije do kraja rečeno, prepušteno je promatraču da sam osjeti dubinu morskog ili nebeskog plavetnila, refleksije i da „osluškuje“ eventualnu tišinu prema svom saznanju i raspoloženju…
Razmišljajući tako, po ne znam koji put o Ivaninom stvaralaštvu, a poznavaju
i joj dosadašnje faze i preokupacije, nameće mi se misao i sloboda tvrdnje da se ovo slikarstvo isključivo i gotovo uvijek bavi „životom koji nas okružuje“. Zapravo sve te faze imaju i te kako dodirnih točaka koje, jedna drugoj služe kao oslonac, kao potka, nekog novog (pa tako i ovog) stvaralačkog ciklusa.
Autorica „tretira“ život, more odnosno „isječke“ iz njega , koji samo prividno stvaraju dojam jednostavnosti u izrazu, a u stvari se radi o duboko promišljenom kreativnom činu.
Svjetlost, koja u Ivaninim djelima ima uz boju najvažniju ulogu prirodnosti pridonosi posebnom stvarnom, ali ipak drugačijem ugođaju. Ta svjetlost se reflektira, ponire u boju (more, nebo, detalj…), lomi se i strukturom lazurnih namaza stvara nijanse različitih tonova, na pojedinim partijama isijava, da bi opet na drugom mjestu bila prigušena.
Iako ljudski lik predstavlja glavni motiv zbivanja umjetnica promišljeno gotovo „filozofski“ taj isti lik uklapa u pozadinu te na taj način pokušava, ali zacijelo i uspijeva, istkati „priču“ koja odiše snovitošću realnog, upravo onog, za kojeg sama autorica kaže: „Već pomalo ne razaznajem san od jave. Ni onaj tako stvaran, skoro pa opipljiv, niti onaj sanjan na dnevnom svjetlu.“
Bez obzira na format slike, bile one veće ili manje, sve one odaju izvjesnu monumentalnost motiva i površine u kojima autorica korespondira i nudi nam svoje reminiscencije u kontekstu naslova Snovi realnosti.
Ivana Miloglav Ivanković stasala je slikarski ubrzano tako da je njezin slikarski govor poprimio osebujnost autorstva i posebnosti, ono što je izdvaja od njezine generacije.
I da ju opet citiram: „Odakle nam tolika potreba za stanjima bez čiste svjesnosti? Kolika nam je doza sanjanog i izmišljenog potrebna? Postoji li možda neko istraživanje o tome koliko bi godišnje u prosjeku trebalo sanjati?“
U tom „ iznadprosječnom sanjanju“ Ivana je pronašla svoj vlastiti likovni govor, prelazeći ponekad oprečne likovne putove, čiji su rezultati objedinjeni u ovom izloženom ciklusu na kraju rezultirali nečim trajnim.