Fotografkinja Ana Opalić predstavila je dubrovačkoj publici u četvrtak navečer izložbu portreta svojih prijatelja i obitelji nastalih od 1997. do danas. Kako sama Ana govori, riječ je seriji portreta i radu u nastanku, jer na bilježenju promjena na svojim prijateljima i članovima obitelji radit će dokle god uzmogne.
Ana Opalić je renomirana dubrovačka fotografkinja sa zagrebačkom adresom koja se Dubrovniku predstavila serijom portreta, mahom Dubrovkinja i Dubrovčana, autorici bliskim ljudima, članovima obitelji i prijateljima koje snima u dužim vremenskim intervalima osvješćujući kod promatrača ‘uhvaćenost’ čovjeka u vremenu koje nas oblikuje, modelira i mijenja. Prikazane osobe uvijek su snimljene u njima bliskom ambijentu koji atmosferski i na vizualno-intuitivnom nivou funkcionira kao dodatni putokaz u otkrivanju (ali i preispitivanju) njihova identiteta. Kao i velika većina fotografskih serija Ane Opalić, „Portreti“ su work in progress, kontinuirani proces autoričinog stalnog pozicioniranja i komunikacije sa svijetom i ljudima koji je okružuju. Bez obzira na režirani i osmišljeni prizor u seriji „Portreti“ uvijek je prisutan neizostavni prilog same osobe koja se snima – bilo da je riječ o nekom nesvjesnom pokretu, nagibu glave, jedva primjetnom smješku, fotografije svjedoče nijemu komunikaciju, visok stupanj interakcije i povezanosti autorice i ljudi koje snima. Kustosica izložbe je Rozana Vojvoda, viša kustosica Umjetničke galerije Dubrovnik, koja je kao Anina prijateljica i sama model na njenim fotografijama. Vojvoda ističe kako je u toj ulozi pratila da prođe ovoljno vremena da se naprave kontrastni diptihi ‘prije – poslije’. Napravljen je izbor od 35 fotografija, pri čemu su najstarije nastale 1997. godine.
-Nije samo stvar u tome da se ljudi mijenjaju, da djeca rastu, nego je to jedno pozicioniranje autorice naspram tih ljudi. To su mahom njeni prijatelji i članovi obitelji, i tu se događa njihova promjena odnosa. To je zapravo jedno istraživanje ljudskih identiteta. Bitan je naravno i prostor gdje su likovi snimljeni, posebno kad se samo jedna osoba snima i to nam je putokaz za doživjeti identitetski sloj određene osobe. Kao i uvijek kod Ane, i kod ove izložbe postoji konceptualni okvir, postoji to jedno više istraživanje nego bilježenje stvarnosti – rekla je Vojvoda.
Kako je rekla sama autorica izložbe, svoje je prijatelje počela fotografijom pratiti 1997., a onda ih je krenula ponavljati 2000., pratiti ih kroz vrijeme i bilježiti promjene na njima.
