Šetajući omiljenom gradskom ulicom mnogi, koji su imali sreće poznavati je kao mjesto gdje se rado na izlozima butiga okupljala domaća čeljad, ćakulala i bacala očadu na fureste ženske što su pasavale Stradunom, s nostalgijom sjećaju se tih minulih vremena i dragih užanca. Jedan od njih naš je sugrađanin Tonći Carević koji je svojim statusom na popularnom Facebooku-u izazvao brojne simpatije, ali i izmamio pokoju suzu. Njegov tekst za čitatelje DuList-a prenosimo u cijelosti.
‘Stradun kojeg pamtim je izlog sjećanja danas, izlog gdje si mogao satima gledati čeljad koji prohode, gdje si iščekivao kada će proći, gdje je kamen uz tebe drhtao kada se ne bi vratila još jedan đir, disali smo zajedno, izlog i društvo, ja i izlog sami. A kada prođe i pogledi nam se sretnu i osmijeh ti osmijehom uzvrati noge ti zaklecaju, zatrese se staklo iza tebe i znaš kako je tu ostala zapisana nova simpatija. Prekriženih noga, s osmijehom na licu čekalo se prijatelja ili malu i kamen i izlog iza čekali su s nama. Desetljećima kasnije neki novi klinci ne staju nasloniti se, njima to nije đir, njima izlog ne predstavlja ono po čemu ga se ja sjećam. Svi smo imali svoj, svi u isto vrijeme se nalazili tu kraj njega i kad se krenulo prošetati ili na jedno piće opet se znalo gdje se vraćamo. I vremena su prošla, užurbana je mladost, ne staje, a izlozi danas ne dišu kao nekad, kada se zastane to nije za nasloniti, to je ubacivanje plastike da bi se dobilo papirnato. Ni izlozi nisu kao nekad i oni su prodali dušu tezoru i oni možda imaju sjećanja kao i ja gledajući čeljad koja prohode i ne staju. Izgubili smo ono malo i lijepo društvo žureći dohvatiti nešto veliko i često neuhvatljivo. Moja sjećanja su izlozi ne bankomati. I sada kada prođem Stradunom zastanem kraj izloga i zajedno se prisjećamo siguran sam’, napisao je gospar Tonći.