Možda je riječ o onome što se često naziva ‘profesionalna deformacija’, u ovom slučaju pravnička, ali meni godinama već baš ‘bode uši’ da se nešto što je građansko pravo uporno naziva građanskom dužnosti.
‘Izađite na izbore i obavite svoju građansku dužnost!’ – upućuju nas sa svih strana; političari, mediji, udruge… Ok, naravno da je riječ o kolokvijalnom pojmu, ali smatram da nije dobro dugoročno gledano nešto što je pravo preimenovati u dužnost. Jer je pogrešno i jer sigurno postoji određeni dio građana koji stvari uzimaju što se reče – zdravo za gotovo, onako kako im se predstavi. Pa će smatrati da moraju izaći na izbore i glasovati. Promislit ćete možda – pa super da glasaju, pa makar i misleći da moraju – ali nije super nimalo! Jer cilj inače, pa tako ni u ovom slučaju, ne opravdava sredstvo. I da, smatram da u pozadini ovog, kako sam rekla, kolokvijalno uvriježenog termina zapravo i stoji pokušaj da se u ljudima stvori osjećaj obveze da izađu na birališta.
Da se razumijemo, ne zagovaram ovdje neke teorije urote, nego je to jednostavno činjenica koja se potvrđuje ponajviše nakon izbora kad se kudi i posramljuje one koji nisu ‘izvršili svoju građansku dužnost’. A ja smatram upravo suprotno – da je forsiranje predstavljanja glasovanja kao ‘građanske dužnosti’ kontraproduktivno, naročito kod mladih ljudi. Mišljenja sam da treba ‘okrenut pilu’, odnosno nazvat stvari pravim imenom i podsjećati kako imamo pravo glasovati, pravo koje naše bake nisu imale uopće, dok su naši djedovi morali glasovati javno. Nemali broj njih je došao u nemilost vladajućih jer su ‘krivo glasali’. Uvijek se sjetim priče pokojne mi babe kako su krasno živjeli dok joj otac, moj dakle pradjed, nije glasao za Vladka Mačeka. Odmah je dobio otkaz i od tada je krenula borba za preživljavanje.
Žene i pravo glasa
Žene su u bivšoj nam državi dobile pravo glasa tek po završetku Drugog svjetskog rata, dakle ne tako davne 1945. godine. I to je ono što treba pričati mladim ljudima i uopće. Koliko smo sretni da su se naše bake izborile za pravo glasa i koliko trebamo biti zahvalni našim precima da su uspjeli osigurati da izbori budu tajni, a ne javni. Pokušaji poticanja na izlazak na glasačka mjesta opominjanjem na neku nepostojeću građansku dužnost su stoga po meni kontraproduktivni. A produktivno bi bilo, naravno sustavno i mudro, raditi na osvješćivanju da smo blagoslovljeni što živimo u vremenu kada nismo podanici nego građani koji, među brojnim ostalim ljudskim pravima, imaju eto i pravo glasa.
Kazne za ne glasanje
I danas u svijetu postoje države u kojima je pravo glasa građanska dužnost. To su primjerice: Argentina, Australija, Belgija, Bolivija, Brazil, Kongo, Kostarika, Dominikanska Republika, Ekvador, Egipat, Grčka, Honduras, Luksemburg, Meksiko, Nauru, Paragvaj, Peru, Singapur, Tajland i Urugvaj.
Razlikuju se po postojanju i nepostojanju sankcija za neispunjavanje te pravne obveze. Ove potonje u svojim izbornim zakonima sadrže ono što se naziva lex imperfecta na latinski, a po naški ‘krnje pravne norme’. Dakle nešto kao moraš, ali ako to ne napraviš nema pravnih posljedica. Primjer vam je obveza djece prema Obiteljskom zakonu da pomažu roditeljima u kućanskim poslovima. Sankcije koje će roditelji odrediti djetetu zbog ne-pomaganja u kućanstvu mogu postojati, npr. uskrata mobitela ili pak zabrana izlaska, ali nema pravne sankcije! Ne možete tužiti dijete jer vam nije usisalo kuću!
Uglavnom, primjeri zemalja u kojima će građani biti kažnjeni ako ne izađu na birališta su: Argentina, Australija, Belgija, Brazil, Ekvador, Lihtenštajn, Luksemburg, Peru, Singapur, Urugvaj, Kanton Schaffhausen u Švicarskoj.
Najstrože sankcije za ne izlazak na birališta, napominjem među državama koje spadaju pod demokratske, ima Brazil. I unatoč kaznama – nemogućnosti rada za javnu službu, uskrate putovnice ili upisivanja djece u državne škole, dobivanja kredita… predsjedničke izbore 2014. godine je bojkotiralo čak 21 posto registriranih glasača. S druge pak strane Australija je primjer zemlje u kojoj je po uvođenju obveze glasovanja 1924. izlaznost glasača udvostručena. U državama u kojima je ukinuto obvezno glasovanje, očekivano, znatno se smanjila izlaznost na izbore. Primjer su Venezuela i Nizozemska gdje je broj glasača ‘pao’ za oko 30 posto.
Naš Ustav i zakoni…
Ustav Republike Hrvatske u članku 45. propisuje: „Hrvatski državljani s navršenih 18 godina (birači) imaju opće i jednako biračko pravo u izborima za Hrvatski sabor, Predsjednika Republike Hrvatske i Europski parlament te u postupku odlučivanja na državnom referendumu, u skladu sa zakonom.“ Dakle nigdje spomena dužnosti/obveze! Jednako kao i u brojnim zakonima koji se nadovezuju na ustavne odredbe a reguliraju izborne procese, između kojih su Zakon o izborima općinskih načelnika, gradonačelnika, župana i gradonačelnika Grada Zagreba te Zakon o izboru predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne samouprave.
Srž demokracije – sloboda!
Po mišljenju određenog dijela politologa i pravnih znanstvenika, kojem se i osobno priklanjam, nametanje obveze glasovanja dovodi u pitanje postavke i suštinu same demokracije koja počiva na građanskim slobodama. Između njih i slobodi birati i biti biran! Da pojednostavim – ako od ponuđenih kandidata baš nikoga ne smatram kompetentnim za funkciju za koju se provode izbori ili mi je pak posve svejedno – zašto bi me itko silio da biram?! Na koncu ta prisila dovodi u pitanje ostala ljudska prava zajamčena konvencijama, pa i našim Ustavom i zakonima, ponajprije pravo na slobodu mišljenja i izražavanja misli. Sviđalo se nekome ili ne imam/imamo pravo misliti pa eto i najbanalnije da je politika glupa i da nema smisla glasati kad su svi političari isti i imam/imamo pravo izraziti to svoje mišljenje i riječima i neizlaženjem na izbore. Da ne bude zabune ne tvrdim da je to dobro i poželjno, dapače smatram posve oprečno, ali to je moje mišljenje. Demokracija u svojoj srži ima svakako i toleranciju, a suština tolerancije je prihvaćati i uvažavati i ono što nam se ne sviđa, s čim se ne slažemo.
Stoga – iskoristite svoje GRAĐANSKO PRAVO (NIKAKVU DUŽNOST!) i izađite na predstojeće izbore!