Simpatična gospođa Višnja Herman ovih dana privukla nam je pažnju na Facebooku, gdje ima svoju stranicu ručnih radova – odmah su nam se svidjele njezine kreativne ideje, no još više spajanje tradicije dva različita kraja Hrvatske – njene rodne Županje i dragog joj juga.
U Župi živi već više od dvadeset godina, no njezin životni i kreativni put izrazito je zanimljiv te ga je rado podijelila s nama za ovaj broj DuLista! Županja, pa Pelješac, pa Župa dubrovačka…
– Na jug smo suprug i ja došli 1978. godine. Bili smo mladi i jednog dana samo smo rekli: ‘Ajmo živjeti na more!’ Nama kontinentalcima more je uvijek bilo – more, pojam, nije to bilo iz ovih razloga kao što su danas. Tad je ipak bilo ljepše. Nismo uspjeli baš na more, već smo dospjeli u Kunu Pelješku. Računali smo to je tu, blizu je Trpanj… Iskreno, htjeli smo u Dubrovnik, radi uopće lakšeg života. Međutim, tu smo ‘zaglavili’ jer smo imali učiteljski stan budući da je moj suprug bio profesor tjelesnog odgoja. Radila sam u samoposluzi bivšeg Razvitka Metković, kao poslovođa, dok se nije zaratilo. U međuvremenu smo se preselili u Trpanj, gdje smo također dobili učiteljski stan. Bilo nam je lakše radi sina koji je iz Trpnja išao u školu. I dalje sam radila u Razvitku, još se nije raspao, no dogodila nam se strašna životna nesreća. U toj stambenoj kući, koja je bila pod Općinom Dubrovnik, bili smo u prizemlju, a na katu je bio jedan propali ugostitelj. On je 1993. u pola tri u noći upalio plinske boce i sve je eksplodiralo i izgorjelo. Našli smo se na putu… Tad je pala odluka preseljenja u Dubrovnik – priča nam gospođa Višnja. Suprug Franjo je dobio posao profesora tjelesnog odgoja u oš Župa dubrovačka i do dan danas je jedna od legendi župskog sporta, omiljen među svojim bivšim učenicima. Baš kao i gospođa Višnja koja je dio svoj života provela također među učenicima kao domaćica u školi. Danas radi iz hobija, ali i originalne suvenire koje bi svatko poželio za ‘pod bor’.
Slavonski običaji
– Izrađujem zlatovez, slike, boce, ukrasne, bijeli punjeni vez, rišelje ili rupice, odnosno izvorni slavonski vez, pa čak i sad za Božić. Pravim stolnjake i nadstolnjake, oltarnike, posteljine, zapravo što god mogu – izradim. Kako je to običaj u Slavoniji, učim se od malih nogu ovim izvornim slavonskim tradicijskim predmetima, a druge stvari, ove ‘župske’, radim već trideset godina. Ukupno, u Dalmaciji smo 39 godina, pa je kombiniranje običaja i tradicija nekako bilo logično – kaže kroz smijeh gospođa Višnja. Najteže za raditi je…? – pitamo.
– Meni je sve to nekako – zadovoljstvo raditi. Imam ovu staru Singericu koju mi je poklonila jedna od časnih sestara koje su čuvale mog Luku kad je bio mali. Nije bilo vrtića, a one su vodile brigu i o jednoj teti, pa kad je ona umrla meni poklonile njenu ostavštinu, singericu, jer su one imale svoju. Učila sam se sama, a kad bih došla u Slavoniju išla sam u selo Bošnjake učiti taj specifični rišelje. Dođeš i gledaš kako se radi, nitko ne objašnjava! Kad sam se vratila, probala sam sama i malo pomalo – naučila sam. Jednom prilikom sam radila svećeničke halje za don Stipu Kordića u Čilipima jer je sve izgorjelo za vrijeme rata. On je dugo bio svećenik u Trpnju, pa ga dugo i znam, a i inače činim jako puno za crkve, za oltare i nikad mi to nije bio problem – priča dalje o svom radu u Župi dubrovačkoj. Inače, vrijedi dodati i to kako je jedan njezin bijeli set za oltar otputovao ni manje ni više nego u Rim.
Angažman kreativaca
Dugo je bila aktivna u udruzi ‘Bruno Bušić’, gdje ih je desetak članova. Udruga je neko vrijeme bila u Spioni, pa u zgradi Blagajne, a trenutno su neaktivni, no uz nadu u bolje dane i ponovni veći angažman kreativaca. Na pitanje što ju najviše inspirira u radu odgovor je vrlo jednostavan.
– Župska nošnja, pogotovo muška, jako me inspirirala svojom raskoši i zlatom. Zaista je posebna! – kaže bez puno premišljanja. Još jednu plemenitu stvar vrijedi zapisati za kraj o gospođi Višnji, njenim riječima:
– Svake srijede, sedmi sat, volontiram u OŠ Župa dubrovačka. Donesem igle, konce, krpice… I učimo se vesti, plesti… Ima sedam, osam djevojčica, uglavnom sedmašica. Rade projekt s glagoljicom pa uče vesti i šiti i raduje me što im pomažem – zaključuje draga, kreativna i vrlo inspirativna gospođa u čijim radovima možete uživati na Facebooku.