Sve više i više stranaca dolazi u naš grad – ne samo turistički. Neki od njih pronašli su svoj dom ovdje i zaljubili se u grad, ali su za ljubavlju došli – i ostali. Jedna od njih je i ‘naša Filipinka’, kako su već prozvali Cres Lale, koja je u Župu dubrovačku prvi put došla 2010. godine, iz dalekog General Santosa na jugu Filipina, a od 2011. službeno je – Župka! S mužem Mihom ima dvije prekrasne djevojčice, Kristinu i Vinku, a o svom životu u Župi, na FIlipinima, o ljubavi prema našem kraju, rado je popričala za DuList.
-Kad sam došla prvi put, u ljeto 2010. godine. provela sam ovdje tri mjeseca, zbog vize koja mi nije omogćuavala dulji ostanak. No, vratila sam se u 2011. kad smo se Miho i ja vjenčali, tako da se može reći kako zapravo živim tu pet i pol godina! – kaže nam vesela Cres. No, ona i Miho znaju se i dulje, od 2008. godine, pa će tako kazati kako ljubav traje i duže od vize, a kako se udala, postala je službeno prva Filipinka koja je to učinila u Dubrovniku.
-Trenutno sam u statusu privremene vize, a sad već mogu aplicirati za trajni boravak, jer je prošlo pet godina i to me jako raduje! – kaže. U tih pet godina, puno se toga dogodilo, promijenilo, no navikla se. Ne skriva ljubav prema našem kraju…
Sad nas je već šest tu
-Divno mi je ovdje! U ovom razdoblju, doma sam pošla dva puta, ali moja obitelj, nažalost, nije bila u Župi. Malo je komplicirano s vizama, no nadam se da će biti bolje, zahvaljujući Europskoj uniji, zakoni se mijenjaju pa će i ove stvari biti puno lakše nego prije – dodaje.
Nakon početnih ‘muka’, te godinu dana otkad je tu, upoznala je kaže, još jednu sudnarodnjakinju, koja živi u gradu, koja se za razliku od Cres nije udala u gradu.
-Iskreno, kad sam stigla, svi su mi govorili ‘možda bi mogla…’, a nitko zapravo nije znao što treba raditi, jer sam prva koja je odlučila udati se ovdje a ne na Filipinima. Imala sam malo komplikacija s papirima, ali sve je prošlo odlično. Primjerice, druga cura se udala na Filipinima upravo zbog ‘papirologije’, a ja sam prva koja je napravila obrnuto – dodaje kroz osmijeh. Otkad je tu, kaže, upoznaje sve više i više ljudi iz svog kraja.
-Sve više i više ljudi dolazi živjeti u Dubrovnik i okolicu. Ne samo s Filipina. U ovih pet godina, zamislite, upoznala sam pet Filipinki, tako da nas je sad ukupno – čak šest! A mislim da će ih biti i više, jer je ovo zaista divna zemlja za život – ističe. No, Filipini joj ipak nedostaju…
– Ja sam vam iz južnog kraja, iz grada General Santos. To je jako malen grad, i jako, jako me podsjeća na Dubrovnik. Zato mi je ovdje lijepo – opet će kroz smijeh. Inače, od nje, drugih ljudi koji su posjetili FIlipine, pomoraca, putnika… Često se može čuti kako smo zaista slični. Odlučili smo to provjeriti iz prve ruke.
-Da, iznenadili biste koliko smo slični! Tradicija, ma zapravo gotovo sve. Jedine razlike su definitivnohrana, klima i jezik. Način života i osobine ljudi – e tu smo isti! Od religije do snažnih obiteljskih veza, i ovdje i tamo ljudi su jako prijateljski raspoloženi i otvoreni jedni prema drugima – ističe, dodavši kako su je upravo ta otvorenost i prihvaćanje oduševili.
Za klimu je lako, jezik je problem
-Od prvog trena otkad sam stigla tu, ljudi su prema meni zaista bili divni. Gledajte, budući da izgledam drugačije, ljudi su se pitali: ‘Tko je ta FIlipinka?’ (smijeh). Znate, kad se u Dubrovnik presele Rusi, Amerikanci, Britanci… Oni se uklope, stope i zapravo i ne vidiš razliku osim kod jezika. Ali Filipinci ne! – dodaje, neprestano kroz veliki osmijeh, kojeg tijekom cijelog razgovora nije prestala skrivati. A što joj je bilo najteže za ‘svladati’?
– Klima i ostale sitnice se lako ‘prebrode’, no jezik – baš i ne. Hrvatski mi je definitivno bio najteža stvar za svladati i pomalo ga učim. Na klimu se lako navikneš, ljeta su prekrasna a zime nisu tako hladne kao kod nas. Jedino bura! Brr – kaže. Vraćamo se na jezik…
-Budući da je moje zanimanje babica, primalja, i za to sam išla na fakultet, pokušavam naći ovdje ‘praksu’. Naime, trebam položiti stručni ispit, a kako sam stigla tu, nisam stigla zapravo na praktičan način primjenjivati svoju profesiju. Planirala sam to odraditi u Dubrovniku, no eto, jezik… Jednog dana! Imam vremena, ali – svaki put kad sretnem neku strankinju ili stranca koji se preselio, uvijek savjetujem: ‘Naučite jezik!’ Jezik je sve, onda je naravno puno lakše raditi administraciju, birokraciju… Naravno, u Dubrovniku ako pričate engleski ili koji drugi jezik, uvijek možete naći svoje mjesto pod suncem, jer je ovo turistički kraj, ali za nešto drugo, mora se znati hrvatski – dodaje.
-Nisam išla u neku stručnu školu za učenje, no imamo jednu zanimljvu malu grupu, ‘Divas’, koju vodi predraga gospođa Michelle Kojaković. Zapravo se sastajemo i pričamo na hrvatskom kroz neformalna druženja. Na kraju se ona svedu na ženski ‘chit-chat’, ali je zaista jako lijepo! No, najbolje bi bilo učiti u razgovoru ‘jedan na jedan’ – dodaje. Njezina trogodišnja kćer Kristina ipak zna hrvatski, engleski i kaže, mrvicu filipinskog.
-Zna dio filipinskog, razumije ga, ali ga ne govori, jer zapravo ja nemam s kime razgovarati svakodnevno. Tina zna fraze, izraze… Moram biti stroga po tom pitanju (smijeh)! No, zna hrvatski i engleski, hrvatski priča s tatom, engleski svi zajedno, tako da je to izvrsno – dodaje, a prva riječ koju je naučila, i neprestano koristila, dodaje kroz smijeh, je: ‘Hvala!’.
Filipini su prekrasni, ali Župa je sigurna
Ne skriva ljubav prema svojoj obitelji, s kojom se redovito čuje.
– Mi smo vam, kako je to običaj na Filipinima, jedna jako velika obitelj. Ima nas petero braće i sestara, a ja sam treća u sredini i jedina udata i s djecom! Moji mlađi brat i sestra su još na faksu, a dvije starije sestre rade. Tako vam je to na Filipinima. Tamo možete vidjeti zaista sve, od najsiromašnijih kvartova i ljudi, pa do najbogatijih. No, ponavljam, u srži smo jako slični, fokusirani na obitelj i tradiciju – dodaje. Upravo zato nas je zanimalo kako je ‘familija’ reagirala kad je kazala da odlazi živjeti u Hrvatsku.
– Joj, tata je bio jako sretan! On je u odličnim odnosima s Mihom. No mama… Ma znate kakve su mame! ‘Gdje sad ideš, tko je taj momak..?’ Moj tata vidio je u Mihu osobu kojoj može vjerovati, no ipak ga je upozorio da treba biti jako strpljiv, jer samnom nije lako – opet će kroz osmijeh. A sada je tu izgradila obitelj…
– Pitate me sviđa li mi se život u Župi. Obožavam Župu! Prekrasno je mjesto. Gledajte, život na Filipinima je dobar, i moja obitelj je tamo, no ovdje je sve nekako mirnije. Ovako to gledam: ovo je mjesto koje vidim za odrastanje mojih djevojčica, to je taj osjećaj. Bezbrižan i dobar život, gdje se mogu igrati okolo! Filipini su divni, no prenapučeni. Tamo možete očekivati neočekivane, loše stvari, kao i drugdje u svijetu. Ovdje, čini mi se, pak ne. Ovo je sada moj dom u kojem uživam – zaključila je ova šarmantna župska Fiipinka.