U Galeriji Otok Art radionice Lazareti dubrovačka je akademska slikarica Ivona Vlašić prošli tjedan predstavila izložbu svojih fotografija naziva ‘Augenblick’, što bi u prijevodu s njemačkog jezika značilo ‘Trenutak’. Njezine foto aparatom zabilježene trenutke možete pogledati sve do 19. srpnja do kada je otvorena izložba, kustos koje je dugogodišnji voditelj i osnivač Art radionice Lazareti Slaven Tolj. U realizaciji je sudjelovala i sadašnja voditeljica ARL Srđana Cvijetić, a kustosica je Rozana Vojvoda. S Ivonom smo razgovarali ‘post festum’, dakle neposredno nakon njoj iznimno bitnog i emotivnog predstavljanja.
Za početak, podijelite s nama dojmove s otvorenja izložbe.
Otvaranje izložbe u Galeriji Otok u Lazaretima koja slavi 35 godina svog djelovanja, za mene je drugačije nego izlagati bilo gdje drugo, jer pokazati svoje nove radove publici i prijateljima umjetnicima, baš tu, baš u Galeriji Otok gdje je bila i moja prva izložba u Dubrovniku, još dok je Galerija Otok bila u gradu, za mene je uistinu posebno. Moja izložba je realizirana u produkciji Art radionice Lazareti, tako da uz samo otvaranje i rad na izložbi, to je za mene bilo nešto neizmjerno važno. A samo otvaranje s puno dragih ljudi, prijatelja, kolega umjetnika…kao neki san! Svako novo otvaranje izložbe za mene je neki novi početak i neki novi kraj. Kad se izložba otvori i ljudi dođu, kroz komunikaciju i razgovor kao da započinje nešto novo. Kraj je to možda bavljenja nekom temom, razmišljanja koje je konačno pretvoreno u rad koji od tog trenutka nije više samo moj nego je izložen pred publikom te počinje neki svoj novi život, ne nužno vezan za mene.
Već neko vrijeme bavite se fotografijom. Čime Vas je ona zaintrigirala? Što Vam pruža, a da je različito od kista?
Fotografija je za mene trenutak, treptaj oka izuzet iz vremena, izuzet od prolaznosti, zamrznut u vremenu. Trenutak koji zauvijek ostaje isti, nepromijenjen. Fotografija je kao nešto što je malo ‘prevarilo’ vrijeme, nešto što ga je malo zadržalo, zabilježilo i spremilo za budućnost. U produkciji Art radionice Lazareti 2012. godine tiskane su tri umjetničke knjige: ‘Na Dančama’ Ivane Dražić Selmani, ‘Citius, altius, fortius’ Slavena Tolja i moja knjiga ‘Horizonti’. Pošto sam bila pozvana napraviti knjigu morala sam potražiti neki drugi medij u kojem bi mogla najbolje pokazati temu kojom sam se bavila pa se tako nekako posložila i ta moja potraga za starim fotografijama i kasnije rad kao neka vrsta fotokolaža. Jako mi se svidjela mogućnost postaviti stare obiteljske fotografije i fotografije mojih prijatelja u novi kontekst. Ponovnim fotografiranjem fotografiram ih tako da je linija horizonta iza snimljenih ljudi obrnuta. Tom malom gestom obrnute pozadine horizonta koji je vidljiv tek na drugi pogled, htjela sam pokazati da su se stvari promijenile, da se svijet promijenio…
Pitali ste me koliko je fotografija drugačija od kista. Mislim da nije. Proces rada uvijek obuhvaća probu u svim tehnikama, proces razmišljanja ih uključuje sve, onda se poslije nekako jedna od tih tehnika pokaže kao najbolja za tu misao.
Slikate li paralelno ili je ovo Vaša fotografska faza u kojoj ste odložili kist?
Slikam paralelno. Slikanje stvarno volim, ali sam tu najkritičnija prema svom radu pa slike najrijeđe izlažem. Kod fotografiranja i video radova koje najviše volim, dajem sebi puno veću slobodu. Ne obazirem se previše ako nešto falim, napravim ponovo puno puta, a kod slike sam stroža.
Iz izloženih fotografija jasno je koliko Vas, kao i svih nas, određuje naša prošlost. Nerijetko nas ‘usisa’ da čak postaje, kao na Vašim fotografijama, emotivnija, značajnija od sadašnjosti. Uvijek je nekako pokušavamo dokučiti, dešifrirati, izmiriti se s njom. Što je Vama donio povratak u prošlost kroz ovaj fotografski rad?
Fotografije pronalazim u starim modnim časopisima iz 30-tih i 40-tih godina 20-tog stoljeća. Njihova estetika, crno bijele fotografije, radnja na slikama, odjeća i predmeti privlače me svojom ljepotom. Asociraju me na pogledane filmove, umjetnička djela, senzaciju otkrivanja važnih umjetničkih djela po prvi put. Postupkom jednostavne montaže, prisvajanja fotografija ili ilustracija iz starih modnih časopisa, izrezivanja i postavljanja fotografija u novi odnos ili novi kontekst, te snimanjem ili fotografiranjem tog novog vizualnog odnosa, pokušavam stvoriti nove prizore, sekvence, razloženi film, otkriveni postupak – neskrivenu montažu. Pred gledatelje pokušavam postaviti niz, asocijativnu priču, pokušaj reinterpretacije doživljaja trenutka idiličnosti, vedrine, ljepote, senzacije prepoznavanja nekog bliskog ili intimnog, osobnog događaja u onome u čemu ga nema, niti ga je bilo.
Kako je ‘ogoliti’ se? Izložiti svoju intimu na zidove za promatranje, ocijenu, eventualno i kritiku?
Kod ove izložbe nije bilo teško. Mislim da izložba pred gledatelja stavlja mogućnost prisvajanja trenutka koji sam i ja ‘posudila’ i napravila ga svojim. Kroz komunikaciju s posjetiteljima shvatila sam da sam možda izložila ne samo svoje trenutke nego neku univerzalnu čeznju, neko univerzalno sjećanje. Ljepota trenutka je tu kratko kao treptaj oka, augenblick.
Zanimljivo je da se na Vašim fotografijama ne vide glave pa se promatrač gotovo instant identificira s tim Vašim intimnim pronalazeći u njemu neki svoj osobni trenutak iz vlastite prošlosti: djetinjstva, mladosti… Tako se zapravo briše granica između Vašeg intimnog i intimnog promatrača, događa se stapanje i ostaje samo to univerzalno intimno. Čista emocija koja nas vraća u prošlost, a prošlosti daje život u sadašnjem trenutku. Koje se nove emocije koje ćete možda pretočiti u dogledno vrijeme u svoj umjetnički rad rađaju u Vama kada ste promatrač promatrača Vaših radova?
Da, zanimljivo je to pitanje. Promatrač promatrača svojih radova…Od zatvorenosti svog svijeta dok radim u nekoj svojoj sobi, razmišljam o svojim radovima kao o nekim svojim sjećanjima, prolazim s njima neki svoj dijalog, živimo tako oni, radovi, i ja… do trenutka kad mi ljudi kažu, baš kao i Vi prije nekoloki dana kad smo razgovarale: ‘Ovo me odmah vratilo u djetinstvo, ovoga se sjećam…’ Taj trenutak da smo svi slični, da proživljavamo slične stvari, da smo zatvoreni u sličnim malim svjetovima, da smo svi ljudi… Ti mali razgovori, te crtice, to prepoznavanje jednih u drugima…
Više je i floskula, ali je točno, da se danas sve konzumira prebrzo, po sistemu fast fooda. Tako želimo i brzu informaciju, brzu ljubav, brze odnose… A to, po logici stvari, ne ide. Makar ne u slučaju ljubavi i odnosa. Koliko umjetnik može učiniti po pitanju ispravljanja društvenih trendova? Ne moramo razgovarati globalno, nego lokalno, tu kod nas u Gradu.
Mislim da umjetnik može pokazati kako bi svijet mogao izgledati. Može ponuditi svoje viđenje, može pokazati da mu je stalo. Mislim da je najvažnije prenijeti da ti je stalo te prenijeti želju da može bolje… Uvijek mi pada na pamet rad Josepha Beuysa koji je u roku od 5 godina u sklopu izložbe ‘Dokumenta’ zasadio 7 tisuća hrastova, u gradu Kasselu.
Flora je jedna oaza i to ne samo umjetnika. Vrata su otvorena, svi su dobrodošli. A eto moglo se dogoditi da je izgubite tj.izgubimo. Je li Vam pao kamen sa srca? Jesmo li uopće svjesni koliko je ta ostavština velike Flore Jakšić vrijedna?
Flora Jakšić i njena ostavština je prevrijedna, pogotovo za svijet u kojem se danas nalazimo. Njena gesta ostavljanja kuće umjetnicima otvara mogućnost druženja, izlaganja, residency programa, boravka umjetnika u prostoru i vrtu Florina doma. Naši sugrađani, baš kao i umjetnici, mogu doći svaki dan družiti se u Florinom domu, posuditi i čitati neku od knjiga iz naše biblioteke. Otvoren je i novi prostor Medijateke, pa sad uz Galeriju Flora koju vodi Ivana Pegan, postoji i prostor Medijateke koju vodi Slaven Tolj. Već znate da se u vrtu Florina doma održavaju radionice koje su jako dobro posjećene. Dubrovački umjetnici i umjetnici u Residency programu često organiziraju radionice i tako daju svoj mali doprinos i dijele svoje znanje.
Foto: Privatna arhiva