Priča Iva Kipre, mladog Konavljanina koji već niz godina živi i radi u inozemstvu nije klasična priča o ‘iseljavanju Hrvata’ kakva se često može vidjeti u medijima. Zapravo, daleko je od toga.
Ovaj mladi restaurator magisterij je završio u Velikoj Britaniji gdje je potom ostao i raditi, a nedavno mu se ukazala prilika zamijeniti prijestolnicu Ujedinjenog Kraljevstva New Yorkom. Što je njemu donio život izvan granice Lijepe naše podijelio je s čitateljima DuLista.
Možete li nam se za početak predstaviti?
Imam 28 godina, često volim reći da sam rodom iz sela Gabrili u Konavlima iako sam kao i većina ljudi s našeg područja rođen u dubrovačkoj bolnici. Prvi sam od svoje familije koji je ikad živio i radio izvan granica Lijepe naše, odnosno još ranije bivše države. Trenutno živim i radim u New Yorku kao restaurator antiknog namještaja. Oduvijek sam želio putovati i upoznavati nove ljude i kulture, a ovaj posao mi je u tome puno pomogao. Umjetnost je uvijek bila važan dio mog života, čak i sada kad nađem slobodnog vremena slikam i klešem u kamenu. Imam sreću da sam živio i živim u svjetskim prijestolnicama kulture i umjetnosti tako da mi inspiracije ne nedostaje. Kreativnost mi je od velike pomoći i kad me uhvati nostalgija (smijeh). Osim umjetnosti volim se baviti i sportom, prije svega nogometom i trčanjem.
Možete li nam ispričati vaš poslovni put od Konavala do SAD-a?
Odrastajući u Konavlima, nikad nisam ni sanjao da ću jedan dan biti tu gdje jesam i da ću se baviti ovom profesijom. Dosta se stvari trebalo posložiti kako na privatnom tako i na poslovnom planu da bi to bilo moguće. Sve je počelo 2005. godine kad sam upisao prvu godinu na studiju Restauracije i konzervacije na Sveučilištu u Dubrovniku. Kao i većina mladih ljudi koji su tek završili srednju školu ni ja nisam bio 100% siguran cime se želim baviti odnosno što i gdje želim studirati. Međutim nakon prvih par sati praktične nastave koja se održavala u Firenci shvatio sam da je restauracija ono čime se želim baviti u budućnosti. I nisam pogriješio. Ja mislim da mi je upravo to iskustvo rada i usavršavanja u Firenci na neki način pokazalo da je moguće raditi i studirati vanka. I tako sam nakon završetka preddiplomskog studija u Dubrovniku odlučio da želim upisati magisterij negdje vani. Odluka je pala na studij Konzervacije i restauracije namještaja na ‘Bucks New University’ u gradu High Wycombe, nekih 50 km od Londona. Ispočetka nije sve bilo idealno jer nisam odmah mogao započeti sa studijem zbog nedostatka vremena za vađenje potrebne vize. Tako da sam morao pauzirati oko godinu dana. To je nakraju ispalo jako dobro jer sam imao priliku skupiti više radnog iskustva radeći za Hrvatski Restauratorski Zavod i tvrtku K-R Centar. Studiranje u Velikoj Britaniji je bio prilično zahtjevan projekt, prije svega financijski, ali nekako sam to uspio finalizirati. Najviše zahvaljujući mojoj obitelji koja mi je uvijek bila velika podrška. Početkom 2011. godine završio sam magisterij s odličnim rezultatima i odlučio sam probati pronaći posao u Londonu. Nakon dva mjeseca nebrojenih posjeta raznim radionicama i stotine mailova napokon sam dobio posao u jednoj fantastičnoj privatnoj tvrtki u centru Londona. Isprva na probna 3 mjeseca, a kasnije i na stalno. Tu sam ostao malo više od 4 godine, a otišao sam bogatiji za jedno jedinstveno iskustvo rada na možda i najkvalitetnijem antiknom namještaju u svijetu. To iskustvo mi je naravno otvorilo neka druga vrata, pa sam eto na kraju završio i u New Yorku. Tu radim za jednu drugu privatnu kompaniju i za sad sam jako zadovoljan.
Kako ste se snašli u Londonu, a sada i New Yorku?
Kad sada gledam unatrag i kad se sjetim kako sam prije nepunih 6 godina sletio u Veliku Britaniju imam osjećaj kao da to nije bilo stvarno. Moram priznat da mi je bilo malo teško ispočetka jer nisam nikoga poznavao u Engleskoj, a i trebalo mi je vremena da se naviknem na drukčiju kulturu i hranu. U Engleskoj sam proveo 5 i pol godina. Dovoljno dugo da čovjek izgradi puno mostova. To je za mene bilo jedno predivno iskustvo i upoznao sam puno prijatelja s kojima sam u stalnom kontaktu. Prilagodba na New York i nije bila tako teška jer svi veliki gradovi funkcioniraju na istom principu. A i iskustvo života u Londonu mi je dalo određenu dozu samopouzdanja. Tu sam malo više od mjesec dana i jako sam impresioniran gradom. Ljudi su pristupačni i obožavaju Europljane. A još ako kojim slučajem imate engleski naglasak to je onda dobitna kombinacija.
Koliko je život drugačiji i/ili skuplji?
Život vanka je puno brži nego kod nas. Iako svaki put kad dođem nazad u Konavle svi pričaju kako je život brz (smijeh). Ja mislim da je najveća razlika u tome da su ljudi u Londonu i New Yorku više orijentirani na karijeru i jako puno rade. U takvoj atmosferi je malo vremena za sve ostalo. Moram priznati da sam radeći u ovakvim uvjetima naučio više cijeniti vlastito vrijeme, vrijeme provedeno s prijateljima i godišnji odmor. Ljudi nemaju puno vremena za kuhanje tako da većinom jedu u restoranima što je naravno skuplje. U globalu troškovi života su puno skuplji nego kod nas, ali su zato plaće puno bolje tako da je jako lako imati pristojan život vanka.
Koliko je restauracija cijenjen posao u Hrvatskoj, a koliko vanka?
Restauracija je jako cijenjen posao vanka. Ljudi imaju veću platežnu moć, a i posjeduju više umjetnina i antiknog namještaja. Ako ste dobar restaurator i imate dobru reputaciju, onda ne trebate brinuti za egzistenciju. Ja mislim da je restauracija jako cijenjen posao i u Hrvatskoj, nažalost ekonomska situacija kod nas je takva da ljudi jednostavno nemaju novaca koje bi mogli odvojiti za nešto takvo. Osobno poznajem dosta profesionalnih restauratora iz Hrvatske koji imaju i znanje i vještine na nivou najboljih restauratora vani, a neusporedivo su manje plaćeni za isti posao.
Postoje li neki projekti koje bi izdvojili kao posebno teške ili posebno drage?
Kao posebno drag projekt bih istaknuo jedan on prvih terenskih projekata na kojima sam radio za tvrtku K-R Centar. Naime, radili smo na glavnom oltaru Samostana Gospe od Snijega u Cavtatu. Tu sam često dolazio sa roditeljima na misu kao dijete tako da mi je taj projekt bio veliko zadovoljstvo. Kao posebno teške projekte naveo bih nebrojene komade namještaja koji su imali originalno staklo iz 18. stoljeća koje bi ukoliko pukne bilo nemoguće replicirati. Također puno je fizički zahtjevnih projekata poput poliranja ogromnih komada namještaja voskom gdje se čovjek pošteno oznoji.
Kako navegate privatni život s mijenjanjem država kontinenata?
Uh, ovo je malo teže pitanje. Iskreno bilo mi je jako teško napustiti obitelj, a kasnije i brojne prijatelje koje sam stekao u Engleskoj. Ali mislim da se život dosta promijenio u zadnje vrijeme tako da vanka i nije velika stvar mijenjati gradove, zemlje i kontinente radi posla. A zahvaljujući tehnologiji u stalnom sam kontaktu sa svojima i prijateljima bez obzira na udaljenost. Trenutno nemam curu, međutim ne zbog mijenjanja životne sredine. Iako priznajem to i nije olakotna okolnost. Pogotovo ako znaš da ti viza uskoro ističe i moraš napustiti zemlju.
Kako izgleda život jednog Hrvata u Londonu i New Yorku?
Teško da bi netko mogao primijetiti razliku između mene i nekog Engleza ili Amerikanca na ulici osim ako na taj dan igra Hrvatska reprezentacija (smijeh). Ne znam je li to samo u mom slučaju, ali čini mi se da se naši ljudi prilagode na njihov način života i poprime njihove navike. Ljudima vanka ne znači puno odakle je tko. To je pogotovo slučaj u New Yorku koji je relativno nov grad i svi su tu doselili iz neke druge države.
Jeste li stupili u kontakt s drugim Hrvatima?
Nisam stupio u kontakt s nikakvim zajednicama međutim imao sam par prijateljica iz Hrvatske u Londonu tako da smo se družili kad bi nas uhvatila nostalgija. Često sam gledao nogometne utakmice sa Hrvatima u Londonu. Jednom prilikom upoznao sam jednu curu iz Hrvatske i u priči sam skontao da sam prijatelj s njezinim bratom i da smo se igrali skupa za vrijeme rata. Svijet je stvarno mali. U dijelu New Yorka gdje trenutno živim ima puno ljudi s Balkana tako da ne prođe dan da ne čujem nekoga na ulici da priča na kako bi jedan moj prijatelj rekao ‘Balkanskom esperantu’.
Nedostaje li vam dom? Koliko često uspijete doći kući?
Nedostaje mi dom jako puno. To je nažalost skupa cijena koju moram platiti ukoliko želim napredovati u svojoj struci. Dok sam živio u Londonu to je bilo puno lakše jer ipak London nije tako daleko. U prosjeku sam bio doma tri puta godišnje. Za Božić, par dana u ljeto i naravno svadbe i krštenja. To će biti malo teže sad kad sam preselio u New York jer su cijene avionskih karata puno veće, a i nemam toliko godišnjeg odmora. Ali sigurno ću doći na par dana sljedeće godine.
Što u Londonu ili New Yorku jednostavno ne možete zamijeniti, a da vam nedostaje iz Hrvatske?
Nedostaje mi more i babina kuhinja. Često sam znao reći babi da preseli sa mnom i da kuha za mene, ali ne može ona napustiti Gabrile (smijeh). U zadnjih 6 godina posjetio sam mnogo zemalja i vidio razna jezera, rijeke i mora, ali ništa se ne može usporediti sa Jadranom. ‘The Big Blue’ kako ga ja volim opisati strancima je ipak nešto sasvim posebno.
Gdje se vidite za 5 do 10 godina, kakvi su vam planovi za budućnost?
Uh pitanja! Stvarno ne znam odgovoriti na to. Inače nikad ne razmišljam o tako dalekoj budućnosti. Znam što mi je plan za sljedećih godinu dana, a nakon toga ćemo vidjeti. Tko zna kakve će mi se prilike ukazati nakon ovog iskustva u New Yorku. Još uvijek sam mlad (bar se tako osjećam) tako da nisam opterećen s takvim stvarima. Prije 10 godina mi nije bilo ni na kraj pameti da ću živjeti i raditi ovdje, a sad sam tu, u New Yorku. Želio bih napredovati u svojoj struci što je više moguće, a ako to znači da ću biti u mogućnosti putovati još i više, onda tim bolje. Nadam se da ću u budućnosti ipak biti bliže svojima.