Jedan me je jednom pitao da mu osiguram frizerski salon u jednom hotelu pa da će onda on ući u stranku. A ja ga pitam: pa što ti misliš, koliko ja imam frizerskih salona? Drugi mi kao uvjet ulaska u HDZ tražio stan za sina. Odgovorio sam mu: bi li bilo pametnije da ja svom sinu osiguram stan.
Dakle, biti Hrvat ne znači biti protu-Srbin. Biti HDZ-ovac ne znači mrziti komuniste. Pa meni je kredit omogućio Nikola Tolja iz Pomorske škole i član Komiteta. Bili smo vrlo različiti, ali ga poštujem. Kad je njegovoj ženi trebala krv na dijalizi, zvao me ujutro u 5 sati. Vodio sam darivatelje krvi na fakultetu. ‘Zovem te jer znam da ćeš učiniti’. Drugo, moj najbolji prijatelj je komunist i ateist – započeo je priču gospar Ivo Jelić, dubrovački profesor i jedan od osnivača HDZ-a, prisjećajući se tih dana prije 25 godina.
S Ivom Jelićem nismo razgovarali samo o HDZ-u, već i o politici, ljudima koji su vodili i vode Grad, ali i njegovim profesurskim danima gdje je najprije bio nastavnik u Srednjoj pomorskoj školi, od 1974. godine. Brodostrojarima, nešto malo i nautičarima. Kasnije i na Višoj pomorskoj školi, potom i Pomorskom fakultetu.
Rođen je u Dubrovniku 1942. godine, cijeli život proveo u gradu, u kući broj 11 u Zvijezdićevoj ulici ispod Svete Marije, do jeseni 1977. godine, kada je preselio u Hladnicu. Danas je u mirovini i često ga se može s ‘francuzicom’ na glavi i suprugom ispod ruke vidjeti u šetnji po Lapadu.
– Doživio sam u ožujku 2006. godine moždani udar. Otišao sam u bolnicu sutradan, a trebalo je u roku od tri ure. Neozbiljan sam bio. Inače sam odlično. Vide me klimavog pa misle da mi ni glava ne funkcionira. U našoj bolnici sam naišao na dobre ljude, kao i u Krapinskim toplicama, koji su mi pomogli na fizioterapiji. Zadovoljan sam sa svojim zdravljem jer vidim da je drugima, mnogo mlađima, puno gore nego meni. A moralo je i mene jednom nešto. Ja sam puno radio, sjedio, ne bi se ni po 10 sati dignuo od stola. Pa dijabetes i rat.
Možete li se prisjetiti vremena formiranja HDZ-a u Dubrovniku. Bili ste prvi predsjednik tog ogranka, potom i saborski zastupnik. Ipak, niste dugo ostali u toj stranci. Kakva su to vremena bila?
Bio sam bez ikakva iskustva i naivno sam mislio da svi ljudi razmišljaju o cilju i da kad vide ono pozitivno da idu za tim. Nisam se ja razočarao HDZ-om, nego sam povukao logične poteze. Ako sjedite negdje gdje je devet ljudi i dižu se glasovi, osam na jednoj strani, a jedan na drugoj.
Ljudi ne razumiju. Kad se HDZ osnivao u hotelu Marjan, odmah po novoj godini 1990. nastupio sam poslije Šime Đodana, i to namjerno šapćući. Đodan je po mom sudu, pljujući druge, vrijeđao HDZ. U tom vremenu velikih promjena htio sam pokazati da ima nade i za one koji su na drugoj strani. A ne ‘vi ćete biti izbačeni s posla, nećete imati plaću, oduzet će vam se penzije’. To je bio jedan sukob gdje sam pokazao da neću biti kao drugi. Nakon tog nastupa su mi uslijedili masovni pozivi da dođem na osnivanja. Ne iz dubrovačkog kraja, već s Brača, Makarske. Ovdje u Primorju su rekli kako su samo Jelića spremni primiti, ali samo do izbora. Iza izbora bio im je zanimljiv onaj koji galami.
Jesu li tada postojali mladi i perspektivni ljudi koji su se mogli politički realizirati, a nisu?
U Dubrovniku se dogodila izdaja intelektualaca. Tko je bio sa mnom na osnivanju stranke u Karaci te 1989. godine? Konobari i šoferi, a ovi drugi su govorili: Pa budi ti tamo, ja ne bih, mene ne zanima. Problem nam je bio koga postaviti na neka mjesta. Ljude se preporučavalo jer im djeca idu na misu, kao da je to mjerilo. Moja ideja je bila sastaviti katalog vrijednih ljudi i osvajati ih. Ljudi u gradu nisu htjeli divljački ekstremizam. Znate li koji je ogranak HDZ-a u tadašnjoj Općini Dubrovnik zadnji organiziran po četvrtima? Dubrovački.
Iako ste osnovali HDZ, postali ste omraženi u stranci. Zašto?
Imali smo veliki skup u dvorani Sveta Klara. Nakon toga imali smo razgovor u hotelu Imperijal. Na mene je krenuo napad da nisam niti pečat općinskog odbora napravio, iako nam je rečeno da ćemo dobiti jednoobrazne pečate iz Zagreba. A oni su napravili pet pečata i podijelili ih između sebe, pečatili i tražili koješta. Tada sam dao ostavku, a dan kasnije me zvao Manolić iz Zagreba i kaže mi ‘gospodine predsjedniče’.
I kako su Vas smijenili?
Donesena je odluka da me se smijeni. Došli su iz Zagreba Slavko Degoricija i Pero Kriste. Izborna skupština održana je u kinu Sloboda. Nije to bilo učenje o HDZ-u, već o ljudima. Bilo je u komunističkom stilu. Moraš predsjedati radnim predsjedništvom, a ne smiješ odgovarati na pljuvanja, već šutati. Umjesto mene izabran je Luka Korda. Ostao sam saborski zastupnik HDZ-a.
Kako se dogodio prelazak u HNS?
Ljudi iz HDZ-a su digli ruke od mene i ja sam davno trebao dići ruke od stranke. U HNS sam ušao u znak protesta i bila je to moja velika greška. Bio sam 1971. godine uključen u određene stvari i moje poštovanje prema Savki Dapčević Kučar je bilo veliko. Bila je izuzetno časna osoba. Predstavljala nam je nešto što zapravo nije mogla biti, odjek prošlih uspomena. Ipak je u devedesetima ona bila prošlo vrijeme. Tada se u HNS-u čekalo Čačića, dok se formirala Vlada nacionalnog jedinstva. Onda sam se odmaknuo od svega. Bio sam strano tijelo.
Nikad nisam tražio nikakve pozicije. Manolić me je jednom sreo i rekao da su me htjeli izabrati za veleposlanika. Tražili su da se ne kandidiram za Sabor, nego za predsjednika Općine. A kako uz ljude koji me ne podržavaju? Bio sam saborski zastupnik u vrijeme izglasavanja tzv. Božićnog ustava. Osim toga, izglasali smo i deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne RH te odluku o raskidu državno-pravnih sveza s Jugoslavijom. A znate li što sam napravio prvi dan formiranja Sabora?
Pokojni Ivica Račan, koji nije bio neprijatelj nego suparnik, kao razuman čovjek shvaćao je trenutak i s Tuđmanom je postigao dogovor. Određena časnička mjesta u Saboru dobit će HDZ-ovci, neka SDP-ovci, Sabor treba što prije formirati. U jednom trenutku Đodan za govornicom ‘opali’ po SDP-ovcima, najsimpatičnijima iz Rijeke. Jedan od njih je htio odgovoriti, ali je predsjednik Žarko Domijan govorio: ma pustite ga. Oni su se onda uvrijedili i otišli, a ja sam zatražio riječ. Htio sam da SDP-ovci koji su se povukli iz Sabora čuju da je HDZ-ovac prvi intervenirao. Tražio sam da se prekine sjednica i postigne dogovor s SDP-om, jer nam je bilo važno formirati vlast. Račan mi je kasnije rekao da su se baš zbog toga što je HDZ-ovac reagirao odlučili vratiti. Šeks mi je prijetio i suspenzijom. Ali moja plaća nije bila u Saboru, nego na fakultetu. Prvi sabor nije imao plaću, tek hotel i putne troškove. To ljudi ne znaju i ne žele vjerovati. Imali smo saborske mirovine, te uvjete sam ispunio.
Svojedobno ste se sastali i s Božidarom Vučurevićem. Kako je to izgledalo?
U Trebinje sam otišao četiri dana prije napada s četiri Srbina. Nisam htio ‘lajat na mjesec’ već probati aktivno postići jasnoću u komunikaciji. Došli smo u njega u Trebinje u ured. To što mi je tada Vučurević rekao je bilo vrlo gadno. On kaže: Srbe u Dubrovniku ne progone stari Dubrovčani, nego sinovi doseljenika iz Zapadne Hercegovine. Pitao sam ga zašto me vrijeđa, jer je moj otac iz najzapadnijeg sela Zapadne Hercegovine. ‘Nemojmo se lagati, najgore je kad se sebi laže. Ovo je rat između dva naroda’, kaže Vučurević. Odgovorio sam mu kako mi nikad neće pasti na pamet s pištoljem oko pasa ići po Gradu i pitati tko je Hrvat ili Srbin. Ali ako bi moj brat napadao Dubrovnik, bio bi mi neprijatelj.
‘Pustimo priče, donesena je odluka na višem nivou. Nova granica između nas Srba i vas Hrvata ima bit na Neretvi’. To je značilo: protjerat ćemo vas sve i imate nestati. Pravio se fin, ponudio nam je i pratnju do Dubrovnika, poručio da pozdravim Poljanića.
Znate li da sam ja pomogao da se održi liturgija za Božić u Pravoslavnoj crkvi mjesec dana nakon najtežeg bombardiranja Grada? Svjedok je Rastko Barbić, kojeg sam sreo u luci i pitao hoće li biti liturgija. On je odgovorio da neće da se ne bi shvatila kao provokacija. Rekao sam da to nije u redu. Pravo na papiru je ništa, treba pravo koristiti. Rekao sam mu kako granata ne bira ni narodnost ni vjeru. ‘Ništa vi nikome niste krivi’, rekao sam mu. Zamolio sam Nojka Marinovića da pošalje par momaka u uniformi vojne policije kako bi se spriječili incidenti. Potom i biskupa Puljića, da pošalje katoličkog svećenika. Za mene pravoslavlje nije druga vjera, nego druga crkva. Rekao sam da ću i ja doći. Kad sam ulazio, vikali su mi: Četniče! Izdajico! Znate li da sam bio na osnivanju SDS-a na Ivanici u proljeće 1991. godine?
Upravo smo Vas o tome mislili pitati. Zašto ste išli na Ivanicu?
Nije me nitko zvao, išao sam sam. Tamo su nastupili i Radovan Karadžić i Novak Kilibarda. Bilo je zvižduka kad su me najavili, kasnije kad su ponovili bilo je i pljeska. Bilo je različitih ljudi u publici. das u mi dali priliku, rekao bih što sam imao za reći. Ostao sam i na ručku, ali nisam htio sjesti na čelo s Karadžićem i Kilibardom, nego na dnu.
Želimo Vas pitati za stav o nekim dubrovačkim političarima. Krenimo s trenutnim gradonačelnikom Androm Vlahušićem?
O njemu malo znam u politici. Samo znam da je on, kad smo osnivali stranke, s dr. Slobodanom Langom sudjelovao u osnivanju organizacije Dubrovnik – zdravi grad. Pamtim da mi je ponudio njihovu majicu.
Vlahušić kao gradonačelnik?
Ne vidim ga kao političara. Politika je briga za opće dobro, bez podjele među ljudima. Podjele me jako smetaju, baš i kao pozivi na jedinstvo bez postavljanja pravog temelja, kao što to radi aktualni predsjednik.
Prije Vlahušića, dužnost gradonačelnice obnašala je Dubravka Šuica?
U korektnim smo odnosima, neki dan smo se sreli na obljetnici stranke. Pozdravimo se i kažemo: Dobar dan. Nemamo drugih veza.
Kakvo mišljenje imate o njoj, ipak je gospođa bila gradonačelnica u dva mandata?
Znam, znam, ali što sam ja od toga imao? Kakvu vezu. Od moje djece nijedno nije zaposleno u državnom poduzeću. Jedan moj sin je na Europskom sudu u Luksemburgu, jer ga Vesna Škare Ožbolt nije htjela primiti na posao. Tko je od tih ljudi reagirao i nešto rekao? Samo jedan gospar, koji je dao vrlo ružnu izjavu koja mu ne služi na čast: Da su to politička podmetanja.
Vido Bogdanović također je bio gradonačelnik, danas više nije u politici.
On je inženjer koji je napravio jednu jako lijepu gestu. Ostavio je na dar knjižnici fakulteta jednu vrlo vrijednu knjigu. Bio je značajan i u Odredu naoružanih brodova, a na jednom od tih brodova su me nakon sjednice Sabora iz Prapratnog prebacili do Grada.
Vaš stav o današnjem predsjedniku Gradskog odbora HDZ-a Matu Frankoviću?
Nije Mato Franković sam. Vidim da je tu grupa mladih, školovanih i pametnih ljudi koji su na početku jednog puta. Ja sam bio bez ikakvog iskustva. Bojim se da je njima sada teže nego meni, i to radi propagande koja je čisti govor mržnje. To se može vidjeti u Saboru. Drago mi je vidjeti da su mladi i poletni.
Jeste li zadovoljni državom?
To je kao da me pitate sviđaju li mi se Lokrum i Stradun. I po grmljavini mi se jednako sviđaju i kad je lijepo vrijeme. Poštujem državu, a trenutni režim je nešto drugo. Ogorčen sam kad vidim iskrivljeno lice i namješten glas Nenada Stazića. Odvratno je koliki je to govor mržnje.
Čuvate trokutastu zastavicu Croatie Ošlje. Jeste li poznavali Pera Beatovića?
On je bio jedan dragi i dobri naivac. U tom njegovom klubu igrali su i Srbi i muslimani. Jednom me zvao s autobusne stanice da mora ići igrati na Grudu i mogu li ih prebaciti mojom Dianom. Bio je bezazlen čovjek. Mislio je da se riječima može nešto postići. Dolazio je u mene, vidio sam ga dan prije smrti, stradao je u noći nakon 10. veljače. Tom zastavicom sam mu mahao na pogrebu. Eto za što je proglašen zločincem. A danas svi ti prihvaćaju zastavicu, ako su oni glavni u takvoj državi i dobru lovu dobivaju.
Smatrate li se idealistom?
To da ja o sebi govorim bi bila neka hvala. Imam određene ideale, a držim li ih se ili ne neka to drugi procjeni. Znam koji su moji ideali. ‘Mrijet ćeš kad počneš u ideale svoje sumnjati’, napisao je Kranjčević. Ali drag mi je i Srbin Duško Radović i njegovi stihovi: ‘Sve što raste htelo bi da raste; neka raste, neka samo raste!’. Čovjek ideale izabere u nekom vremenu i za to treba dosta vremena.
Mladi me duboko dirnu
U mirovinu ste otišli 2006. godine. Obrazovali ste brojne generacije dubrovačkih pomoraca. Mnogima ste ostali u lijepom sjećanju.
I oni meni. Moj pristup je bio možda malo drukčiji od onog ‘tvrdo-školničkog’. Moje je bilo kako ne možeš jedinicom nekoga natjerati da nauči, već samo većim zauzimanjem. Kad bi pripremali ispit, uvijek sam im govorio da me uvijek mogu nazvati, doći, da ću im pomoći. Za taj moj pristup ima zasluge moja učiteljica iz osnovne škole, gospođa Paula Šarić. Dobrota te žene je na mene ostavila velik dojam. Nakon nje i gospođa Milka Zlošilo u Gimnaziji, profesori Bazjanac i Devide na Fakultetu za strojarstvo i brodogradnju. Toliko sam izvanrednih ljudi sreo. Mene ti mladi ljudi svaki put kad ih sretnem duboko dirnu. Uvijek se pitam jesam li zaslužio toliko njihovo poštovanje.
Hvala Milki Zlošilo!
Francuski je moj prvi jezik. Počeo sam ga učiti kod gospođe Milke Zlošilo u Gimnaziji 1953. godine i njoj na dobru ne mogu nikad dovoljno zahvaliti. Neki bi rekli da je bila zločesta, ali ja mislim da je bila energična, ali dobra kao kruh. U nje je trebalo odmah sve odgovoriti. Mislio sam da ću kod nje imati 1, a imao sam 5. S ruskog i njemačkog sam prevodio tehničke tekstove.
Vodič sam bio od 1986. godine do moždanog udara, prije osam godina. A i nakon toga, ali kad bi me netko zamolio. U jednom francuskom vodiču, koji izlazi u desetak tisuća primjeraka, sam spomenut kao suradnik za Hrvatsku. I ove godine sam im poslao dopunu podataka.
4 djece i 6 unučadi
Imam četvero djece. Dvije kćeri i dva sina. Kad imaš djecu posebno si uključen u tkivo svijeta. Moji najmlađi unuci, blizanci Grace Ellen i Mathew Ivan, napunili su godinu dana. Naime, moj sin Matko je oženio Irkinju. Inače imam šestero unuka. Najstariji je na fakultetu. Moj drugi sin Hrvoje radi u jednoj dubrovačkoj turističkoj agenciji. Jedna kći Ivana je liječnica u Zagrebu, a Marta sutkinja na Kaznenom odjelu. Ja sad proživljavam ono što moj otac nije mogao. On je imao 32, a ja dvije i pol kad je ubijen i negdje bačen u jamu. Zato sam početkom devedesetih govorio: Moja je dužnost sada da ničiji otac ne bude, ma ne ubijen nego za uho povučen. Kad bih se zalagao za osvetu, znači da je i mog oca trebalo ubiti. Moj ideal čovjeka nisu Jure i Boban već sveti Maximilian Kolbe, poljski svećenik koji je u Auschwitzu dao život za drugoga, i pater Damian de Veuster, koji je na havajskom otoku Moloka’i liječio gubavce i umro s njima.
Prepoznatljiva francuzica
Nosim kapu zbog sinusa. Moju beretku dobio sam od dva francuska para kojima sam bio vodič, a koji su za mene napisali: vodič koji ostane s vama dva sata duže, a traži za platiti dvaput manje. Kad su mi je poslali, rekli su: šaljemo ti ovu kapu jer je istu nosio jedan francuski pjesnik koji je pisao pjesme o miru, a mi te doživljavamo takvim.
U sobičku s dva kreveta
Moj pokojni otac je iz Sovića, Zapadne Hercegovine, šest kilometara od Imotskog. Do škole sam dosta vremena proveo gore, ali majka nije dozvolila da idem u školu na selu. Od cijele naše kuće imali smo jedan sobičak, da su mogla dva kreveta stati. Kuća nam je bila kao ruševina. Bili su nam uvaljeni stanari, zaštićeni najmoprimci koji su nam plaćali neki smiješni iznos, možda danas za dvije kave mjesečno, a ništa nisu uređivali. Obnova je bila procijenjena na minimalno 60 milijuna dinara. Na banci sam mogao dobiti tek 10 milijuna dinara kredita. A imam troje djece i četvrto na putu. A za novi stan dobiješ kredit u iznosu koštanja. Zato smo kreditom kupili stan u Hladnici. Moja škola, Pomorska, zadužila se kod Atlantske plovidbe i nama nekolicini podijelila krajnje povoljne kredite, gotovo kao dar. Kasnije sam obnovio staru kuću, koju danas iznajmljujemo.