Blagdan je sv. Nikole čije je štovanje u Dubrovniku slojevito. Zaštitnik je naših pomoraca, djeca mu se vesele zbog slatkiša koje pronalaze u čizmicama, a na njegov dan danas obilježavamo Dan dubrovačkih branitelja.
O ovom svecu, ali i o svetoj Luciji te običajima koji se uz njih i ovo blagdansko vrijeme vezuju razgovarali smo s voditeljem Etnografskoj muzeja Ivicom Kipre.
Čestitarske pjesme – kolende
-Čašćenje svetog Nikole u pučkom kalendaru obiluje različitim praksama, običajima i značenjima kroz koje se uglavnom ogledaju njegove funkcije zaštitnika pomoraca i putnika, zaštitnika djevojaka, darivatelja dječice, patrona pojedinih sela i zaseoka, krsnih imena i prisluga, a imao je i ulogu zaštitnika domaće stoke. Ipak, ako želimo istaknuti najdominantniju ulogu koju mu je povijest i tradicija dodijelila to je bila ona zaštitnika pomoraca. Pisani podaci o kultu svetog Nikole u Europi su iz vremena između 11. i 13. stoljeća, a širenju njegova kulta pridonijeli su benediktinci s Monte Cassina u Italiji. Ne smijemo zaboraviti da se u nama bliskom Bariju nalazilo najznačajnije svetište posvećeno njemu gdje se od 1087. u kripti čuvaju njegove relikvije. To nama blisko svetište zasigurno je obilježilo i dubrovačko i dalmatinsko čašćenje sveca te izgradilo svijest o njegovoj zaštitničkoj ulozi, naročito u dubrovačkoj pomorskoj i brodograditeljskoj svakodnevici – ističe za DuList Kipre.
Sveti Nikola kao i ostali svetački blagdani u Došašću ili poneki koji mu prethode, nastavlja dalje naš sugovornik, u Dubrovniku, na Pelješcu, ali i drugdje u Dalmaciji bili su obilježeni čestitarskim pjesmama počasnicama – kolendama.
-Za izrečene blagoslove kolendari su bili čašćeni, odnosno darivani u hrani, slasticama i piću. To su zapravo prvi oblici darivanja iz kojeg se znatno kasnije razvilo dječje darivanje. Nikolinjske kolende su naročite pjesme koje kroz specifične motive, simbole i metafore ukazuju na slojevitost tog svetačkog lika. Velik dio njih nalazi uporište u Zlatnoj legendi Jacobusa de Voraginea i priči o sječi drveta u kojem stanuje nečastivi, tj. oko kojega se obavljao kult božice Dijane ili Artemide. U onima s našeg područja opisuje se kako svetac od sasječenog drveta gradi barku kojom prevozi Gospu s Isusom, pri čemu se na figurativan način predočava ciklus božićnih blagdana koji nas dovde k Božiću. To je zapravo plovidba kroz liturgijski kalendar. Nadalje, u kolendama se sveti Nikola pojavljuje i kao brodar koji nalik grčkom Haronu prevozi duše s ovog na onaj svijet. Nije stoga ni čudno što ga se u našem kraju naziva i sveti Nikola putnik. Osim toga u kolendama se opisuje i kao kum u ženidbi Sunca i Danice, kao onaj koji čuva malenoga Isusa, ili se pak spori s hudom stvari koja se našla na brodu i posijela na jedra. Simbolizam drveta u tim je pjesmama kao i u sličnim pučkim molitvicama izrazito naglašen, njegove refleksije ogledaju se u plodnosti i rodnosti vegetacije, stablu svijeta kao osi svijeta te božićnom drvcu – objašnjava voditelj Etnografskog muzeja.
Darivanje za sv. Lucu
Došli smo i do svetog Nikole kao darivatelja djece.
-Naš uvaženi etnolog Milovan Gavazzi ustvrdio je da nikolinjsko darivanje nije osobito uvriježeno u seoskim sredinama i da se najviše događalo u gradovima. Stoga, ako govorimo o tom aspektu treba ga smjestiti u drugu polovinu 19. stoljeća. Pored svetog Nikole u Dalmaciji je darovateljsku ulogu sve negdje do Prvog svjetskog rata imala i sveta Lucija. Zapravo darivanje djece za svetu Luciju imalo je u Dalmaciji pa i u Dubrovniku nešto starije ishodište i dužu tradiciju. U našim krajevima njezin se kult proširio djelovanjem Venecije, u doba Renesanse, od početka 15. stoljeća, da bi zasigurno već u 17. i 18. st. uključilo i darivanje djece. Napomenimo da u nama susjednoj Italiji djecu za Božić dariva Befana, još jedan ženski lik čije ishodište nije kršćanskog predznaka. Kao što sam već spomenuo, običaj kolendavanja ili obrednog ophoda uz pjesmu odraslih, ali i djece, ishodište je i ideje o poklonu ili daru koji se dobija zauzvrat. No, osim u Dalmaciji i na otocima, sveta Lucija se kao darovateljica djece slavila i u Slavoniji – objašnjava naš sugovornik te ističe kako je to lik složenih karakteristika koji u pučkoj predodžbi ujedinjuje dva lica strahovito i dobrohotno, za razliku od svetoga Nikole koji je purifikacijom značenja lišen te dvojnosti na način da je dobio zlog parnjaka u liku đavla, odnosno Krampusa.
-U svojoj knjizi Zlatni danci književnica Jagoda Truhelka opisuje kombinirano darivanje u Osijeku, Nikolino i Lucijino, u kome svetoga Nikolu u biskupskom ornatu s lancima i vrećom prati Baba Luca, šepava, u dronjcima, sijede kose, s brezovom šibom i loncem sa žeravicom, upravo nalik pokladnom liku babe. Nameće nam se tako zaključak da je lik Lucije, poznate u Slavoniji i kao ‘crna Luca’ zadržao određene elemente starijih pučkih likova koje prepoznajemo u Lutzelfrau, Pehti, Huldi i dr. europske tradicije. U sjevernoj Hrvatskoj poznati su ophodi mladeži omotane u bijelo koji u ruci drže tanjur s nožem i očima neke od domaćih životinja ili pak nose tikvu s izrezanim licem sa svijećom te u noćne sate kucaju po prozorima i plaše djecu, ulaze u kuće i bivaju darivani. Ti obredni ophodi iznjedrili su i uzrečicu – Sveta Luca po selu se smuca! Elementi toga vidljivi su i u običaju obilaženju i okupljanja momaka po kućama djevojaka i druženju koje se u Cavtatu, prema kazivanjima, odvijao upravo tada. Prilika je ovdje spomenuti i Djeda Mraza kojeg je iznjedrio socijalizam kao i američkog kapitalističkog Santa Clausa koji su na vrlo sličnim temeljima imali za cilj zamijeniti kršćansku i pučku ili pseudokršćansku ikonografiju. Zanimljivo je da se lik Djeda Mraza ponekad pojavljivao i sa starom Babom, odnosno personificiranom Starom Godinom i/ ili Novom godinom kao opozicijom. S druge strane, sveti Nikola koji je po običaju obilazilo selo Cernik u Slavoniji za svoju pratnju je imao Anđela i Vraga – ističe Kipre te dodaje kako su zanimljive analogije koje nam se otkrivaju u praksama dočekivanja svete Lucije, svetog Nikole i kasnije Djeda Božićnjaka.
Slični elementi
-Za svetu Luciju dječica su pripremala bječvice koje su ostavljale na funjestrama, a darivani su bili suhim voćem, orasima, mjendulima, narančama, jabukama i pokojom zaharom, a ako nisu bili dobri dočekala bi ih šiba, lug ili kapula. Osim toga, ponegdje se ispred vrata ostavljalo sijeno i voda za njezinog magarčića na kojem obilazi sela. Zanimljivo je kako slične elemente nalazimo i u čašćenju svetog Nikole, odnosno kasnijeg Santa Clausa ili Djeda Božićnjaka. Umjesto bječava tu su sada cipelice ili čizmice, šiba za zločestu djecu je i dalje tu, a u Americi i sobovi dobivaju slamu i vodu pred vratima. Prilika je spomenuti i Maloga Isusa koji je u mom djetinjstvu donosio poklone doma ispod borića. Sveti Nikola je donosio u čizmicu, ali ispod borića to je činio Mali Isus. Iako smo skloni misliti da je to katolička tradicija, zapravo se radi o protuteži svetom Nikoli koju su afirmirali protestanti u duhu reforme prema štovanju svetaca – govori naš sugovornik te ističe kako se kroz istu prizmu u Njemačkoj pojavio i Weihnachtsmann ili Božićni Čovjek, odnosno Djed Božićnjak.
-Uz spomenute protestantske likove, pojavili su se tako i Santa Claus, kao simbol američkog ujedinjenja, stvaranja nove nacije i ekonomskog prosperiteta te komunistički i ateistički Djed Mraz. S mijenama političkog sustava u Hrvatskoj od 1990-ih dogodio se povratak svetom Nikoli, a onda se s vremenom ponovo pojavio još jedan lik svjetovnog predznaka koji je u novom sustavu demokracije i neoliberalizma trebao afirmirati potrošačku i građansku kulturu. To je bio Djed Božićnjak – istaknuo je.
A Krampus?
Pitali smo našeg sugovornika i kad se pojavio Krampus kao pratnja sv. Nikoli te ima li on u našoj tradiciji dublje korijene ili ne.
-Krampus je kasniji dodatak svetom Nikoli koji nam je došao iz sjevernih germanskih područja. Ako krenemo od shvaćanja da je čitav niz tradicija koje izvorno nisu kršćanske pod znakom križa inkorporiran kao dio pučke tradicije, tada se može razumjeti da je nekada postojao lik ili više njih na mjesto kojih je, prihvaćanjem kršćanstva, postavljen sveti Nikola. Zadržavajući stare obrasce ljudi su i kroz pojedine elemente lika svetog Nikole percipirali ostatke svojih starijih vjerovanja. To smo najbolje vidjeli kroz lik svete Lucije. Stoga je crkva provela svojevrsnu purifikaciju lučeći starija vjerovanja od lika sveca, dijeleći ta pučka uprizorenja na dva lika; božjeg svetog Nikolu i đavoljeg Krampusa kao relikta starijih vjerovanja vezanih uz agrarne i stočarske kultove plodnosti. Njegovo rogato uprizorenje ima svoje analogije u drugim sličnim likovima jarca, koze, jelena ili košute u božićnim i kolendarskim običajima od nordijskih zemalja do Rumunjske – objašnjava Kipre.
Jesu li osim darivanja djece u našem kraju postojali još neki, danas možda zaboravljeni običaji koje možemo vezati uz sv. Nikolu, ali i sv. Luciju?, pitali smo dalje.
-Uoči svetoga Nikole bila su tri dana kojima se također naviještala rodnost iduće godine i kada se jelo sočivo pa je u Konavlima postojala uzrečica – Varica, vari, Savica (sveti Sabo) hladi, a Nikolica kusa! Osim toga, u istom se kraju za Nikolin blagdan mogla čuti uzrečica – Nikolj prikolj, što se odnosilo na pripremu bravljeg mesa i njegovo sušenje – pastrmu. Uz Svetog Nikolu očuvao se izrazito lijep običaj darivanja blagoslovljenih jabuka u crkvici sv. Nikole na Prijekome. Onaj tko je slavio krsno ime na blagdan svetog Nikole pripremio je obilan ručak i pozvao prijatelje. U Dalmaciji i na otocima Zlarinu, Visu, Hvaru pa i na Mljetu očuvao se običaj paljenja starih barki u žežin, uoči svetog Nikole kao svojevrsna žrtva za pomoć i zaštitu i blagoslov na moru. S druge pak strane Dubrovkinje, Primorke, Konavoke i Župke naročito su častile svetu Luciju kojoj su se zavjetovale za vid, ali i zdravlje općenito u crkvi svetog Vlaha gdje je s desne strane bio postavljen njezin kip. Uz svetu Luciju i 12 dana do Božića očuvao se čitav niz vjerovanja i gatanja kako o vremenu tako i o budućnosti i sreći. Sveta Lucija nazivala se šumarica i drvarica jer je trebalo pripremiti drva za vatru za vrijeme oko Božića. Ona je ta koja je osim svjetlosti donosila i toplinu na popretima i kominima. U Župi dubrovačkoj poznata je ostala uzrečica – Sveta Luce drvarica, uz kuću ti kladnju diže. Nema li je, žalostan ti Božić sviće. U Italiji je zabilježeno vjerovanje da od njezinoga blagdana dan počinje biti duži za duljinu pijetlove noge, što se kod nas sačuvalo kroz vjerovanje da se od Božića dan produži koliko kokoš može preskočiti – zaključuje.
Darivanje je bilo siromašnije u poklonu, ali znatno raširenije
Za kraj dotaknuli smo se još jednom darivanja djece, koje se s vremenom znatno promijenilo, posebno kad govorio o sadržaju ‘čizmica’.
-Dok su nekada prevladavale uglavnom poslastice i prehrambene namirnice koje su ovo vrijeme izdvajale iz svakodnevice, i činile radost najmlađima, danas je darivanje preraslo u pravo natjecanje u kupovini poklona. Darivanje djece suhim voćem, priklama, narančama, šipcima, jabukama i rogačima odvijalo se nekada ne samo za svetu Luciju ili svetog Nikolu već i na Djetince, Božić, i još po koji dan. Čitavo Došašće bilo je obilježeno kolendama i čašćenjem hranom. Na stolu je kao poseban znak stajao kruh luk s grančicom lovorike i ruzmarina. On se ponekad i regalavao. U tom vremenu teškog rada i neimaštine, biti sit značilo je biti sretan. Ponekad bi tetka ili majka sakrila koje voće u slamu, duboko u tamu da s njim iznenadi dječicu o Božiću. Djeca bi se s regalanim mjendulima ili orasima igrala na Gradca. No nisu se samo djeca regalavala već i odrasli, majke, očevi, prijatelji. Tako da se može reći da je darivanje bilo možda siromašnije u poklonu, ali znatno raširenije u zajednici. Danas su najnovije igračke, odjeća pa čak i novci sastavni dio suvremenog darivanja. Pokloni su sve veći, a nažalost srca su sve praznija. Ipak, obiteljska i prijateljska druženja u toplim domovima uz domaća tradicijska jela i kolače sve više dobivaju na cijeni. Tu su i novi simboli predbožićnog vremena – adventi ili božićni festivali, ali i brojne prigodne zabave u seoskim agroturizmima – rekao je za kraj Ivica Kipre.
SVETI NIKOLA I OBRANA GRADA
Za grad Dubrovnik blagdan svetog Nikole ima iznimno važno mjesto u kalendaru javnih svečanosti, budući da je to dan obrane Dubrovnika i Dan dubrovačkih branitelja.
-Upravo na njegov blagdan 6. prosinca 1991., na taj crni petak, borili smo se za slobodu i vrijednosti civiliziranog društva, ali prije svega za vrijednosti sadržane u samom bitku čovjeka. Za razliku od toga, danas nam se nude neki novi crni petci u kojima novac, prestiž, materijalizam dokidaju svaku humanost. U neprestanoj utrci s vremenom i novcem gubimo iz vida onu vrijednu i stalnu životnu potku koja je uzdigla naš grad – Sloboda se ne prodaje za sve zlato! Upravo je ona najveći dar, dar koju je sveti Nikola donio našemu Gradu. Uz svetoga Vlaha na taj dan, bdio je iz oblaka nad braniteljima i gradom i sveti Nikola postavši tako suzaštitnik Dubrovnika, onoga istoga Dubrovnika koji ište pustu hrid da sakrije svoju slobodu – rekao je Ivica Kipre.