Još uvijek se osjećam kao da sanjam. Ne mogu vam opisati taj osjećaj kada stojite tamo ispred žirija, i onda prozovu vas i s vama još jednog kandidata i tako sekunde se čine tako duge dok čekate ime pobjednika… Koljena klecaju, srce lupa kao da će izletjeti i kroz glavu mi je samo prolazilo ‘Ajme meni, zamisli da prozovu moje ime.’ Onda u tim sekundama gledate osobu do vas, moju dragu Dušku, ženu koja pršti tom jednom divnom energijom, ženu koja od početka ovog showa kuha tako dobro jela, s istom dozom ljubavi kao i ja, ženu u kojoj vidim svoju majku kada je riječ o ljubavi prema kuhanju… I onda shvatite da samo što ste rame uz rame takvoj ženi, da ste pobjednik za sebe. I dok tako misli nekontrolirano lete po glavi, odjednom se čuje: ‘I pobjednik ove sezone je Ivana’. Mislila sam da će me koljena izdati i da ću se srušiti tamo ispred svih – priča nam Ivana Bačić trenutak kad ju je žiri showa ‘Tri, dva, jedan – ho, ho, ho!’ proglasio pobjednicom! Sa svojim je timom Škerac, dobro nam znanim Dubrovčanima Karloti Bender i Zoranom Kosovićem stigla do finala i uspjela osvojiti vrijednu nagradu. U razgovoru za DuList otkriva kako joj je bilo ponovno surađivati s Karloti i Zoranom, kako gleda na žiri, ali i što će s nagradom…
Kakav je osjećaj bio ponovno sudjelovati u kulinarskom showu?
Moram priznati da sam polaskana pozivom RTL-a u ovaj show, kao dio ekipe iz Dubrovnika koja je nastupala u zadnjoj sezoni Večere za 5. Naime, RTL je okupio 5 timova, koji su im tijekom emitiranja Večere za 5 donijeli najveću gledanost, i time su htjeli napraviti jedan božićni spektakl, pun smijeha i zabave. Veliko priznanje mi je što sam bila dio ekipe. Pogotovo meni, kao meni, koja sam sama sebi najveći kritičar, i nikad nisam dovoljno dobra da zadovoljim osobne kriterije. Tako da je sudjelovanje u ovom kulinarskom natjecanju, za mene osobno, jedno veliko priznanje – da mi stvarno kuhača najbolje pristaje (smijeh).
Što kaže ostatak tima Škerac, Karloti i Zoran s kojima ste i došli skupa do finala? Kako je bilo opet s njima surađivati?
Kada me je Zoran nazvao na telefon, i kada me je upitao idemo li onda za Zagreb napraviti show, nije bilo razmišljanja. S Karloti je show zagarantiran, jednoglasno smo svi bili za. U autu do Zagreba smo razglabali o zadatcima, o mogućem finalu. Moram priznati da sam uz Zorana i njegovo kulinarsko umijeće, potajno bila čak i sigurna da ulazimo u finale. Zoran kao strastveni hedonist u kuhinji, ja sa znanjem slatkog dijela kuhanja i Karloti kao naša mala od kužine koja je stvarno vrhunski timski igrač. Kako se show bližio kraju, moje prognoze su sve bile bliže onoj prvoj da ulazimo u finale. Mislim da smo još jednom pokazali da se super snalazimo u kuhinji, pogotovo Karloti, koja stalno naglašava da ne voli kuhati. E, ona mi je bila totalno iznenađenje. Pokazala se u nekoliko jela da itekako zna što radi, i savjete koje je davala su pridonijeli viskokim ocjenama. Naš ulazak u finale je zasluga svih nas zajedno i vjerujem da jedni bez drugih ne bismo uspjeli. Iznenađenje je svakako usljedilo kada smo stigli do finala i onaj momenat kada su nas razdvojili. U tom momentu ostajete sami, prepušteni svatko svome talentu, ostajete bez desne ruke, bez onih zbog kojih ste tu gdje jeste, prepušteni svojim kuhinjskim jedinicama, i to je bio trenutak kada shvaćate da ste sami u utrci za nagradu. Bili smo iskreno iznenađeni razdvajanjem, svi smo bili uvjereni da ćemo se timski boriti za nagradu, jer iskreno, timski smo došli do finala i nekako da jedan odnese pobjedu nam je bilo nezamislivo, tako da smo u jednom momentu stigli prokomentirati da ako netko od nas pobijedi, da cemo nagradu podijeliti jer svatko od nas je jednako bio zaslužan za plasman u finalu.
Što ste htjeli pokazati u svakoj emisiji, odnosno kakve vještine i znanje, ali i tajne?
Svakako smo htjeli pokazati da smo timski igrači, da je svatko od nas jednako važan u svakom segmentu kuhanja. U svakoj emisiji smo davali maksimum od sebe, i prvenstveno nam je bilo važno da mi budemo zadovoljni s jelom. Ukusi su različiti, nemamo svi razvijena nepca na jednak način, ali bilo nam je bitno da su naša nepca zadovoljena… Jako je teško kuhati pod ‘presingom’, pod ograničenim vremenom, i koliko god smo se trudili da nam to ne stvara konfuziju, bilo je tu momenata kada gubite konce, kada mozak blokira, i to je bilo vidljivo najviše na niskim ocjenama, ali nismo se predavali. Svatko od nas je imao nekog asa u rukavu, kojeg smo nosili sa sobom, neke male tajne velikih majstora, u spravljanju jela, tako da su nas ti aduti izvlačili, kao i iskustvo u kuhinji. Akcent ovogodišnjeg kuinarskog showa je bio na blagdanskim jelima, međutim u prvoj epizodi sam naglasila da jela koja mi u Dubrovniku spravljamo za božićne blagdane, nisu jela koja se mogu spraviti u 70-90 minuta, a eksperimentiranje nikako nije dolazilo u obzir. Tako da smo radije pristali na neka druga jela, nego da smo donijeli pred žiri nedovršeno jelo.
Je li žiri bio prestrog ili pravedan? Kako na njih gledate?
Iskreno, ponekad mi te ocjene nisu bile jasne. Po komentarima mislite da ćete dobiti super ocjenu, a ono padne šestica ili sedmica… Ni dan danas ne znam po kojim kriterijima ocjenjuju. U jednom momentu sam čak mislila da imaju svoje favorite i da je sve namješteno (smijeh), a onda uslijedi hladni tuš gdje mi se da do znanja da je to niđe veze sa onim što je meni u glavi. U jednoj epizodi, gdje sam eksperimentirala sa dezertom, dakle totalno sam napamet radila dezert koji je u konačnici oduševio žiri – tada sam bila totalno skeptična i mislila sam da Pažanin preuveličava da je toliko fantastičan. I tražila sam tamo iza kamera da provam taj kolač od kokosa kojeg sam radila. Dakle, dolazim pred dezerte i pitam je li mogu provati kolač od kokosa jer se želim uvjeriti je li Pažanin preuveličava svoju oduševljenost, a momak koji je tada bio zadužen za slikavanje jela mi odobrava i pita me čiji je to dezert… ‘Pa moj bogati’, kažem i prasnem u smijeh skupa s njime. Momak je mislio da idem provjeravati nečije tuđe jelo, a ja sam išla samo provjeriti kvalitetu mog dezerta. Bio je stvarno izvrstan, morala sam se sama uvjeriti! Toliko o mojoj samokritici… Uglavnom, to je bila scena koja će mi ostati u sjećanju.
Željka mi je bila nekako najodređenija, dok se kod Špičeka i Pažanina u momentima osjetila naklonost prema nekim timovima, ali i to moje mišljenje pada u vodu pri momentu proglašenja pobjednika, koliko god sam mislila da su nekome privrženi, ta moja misao se kosi s odabirom pobjednika. Sve vam je relativno!
Je li Vam draže sudjelovanje u Večeri za 5 ili pak u 3,2,1 kuhaj?
To su dva slična, ali u stvari totalno različita showa. Večera za 5 je dosta opuštena, nakon dana kada ste vi domaćin, sve vam je iza ravno, možete se opustiti, zezati, nema više apsolutno nikakve napetosti, dok u 3,2,1, kuhaj do zadnje minute ste u pogonu, pod stresom da nešto ne zeznete, dosta je napornije bilo snimanje 3,2,1 kuhaj – definitivno. I u Večeri za 5 ste individualac, ako sto zeznuli, zeznuli ste sebe, a u 3,2,1, ste dio tima i nije ti baš svejedno kad si svjestan da si nešto zeznuo, kao ja onaj dan s onom rimskom njokom i bilo je još tu nekih momenata kada sam bila svjesna da sam nešto zabrljala. E nije se baš lako suočiti s tim momentom. Ali na koncu, izgurali smo mi to do finala.
Recite nam, kada se stvorila ljubav prema kuhanju i sjećate li se prvog jela?
Sjećam se prvog jela koje me je mama naučila kada sam bila mala, mislim da sam imala nekih 8-9 godina. Bile su to palačinke! Dolazim iz obitelji, mogu reći, jedne prave domaćice. Mama je uistinu, za moj pojam izvrsna domaćica i svu ljubav prema kuhanju mi je prenijela upravo ona. Uz tatu koji je veliki gurman, i mamu izvrsnu kuharicu, nije bilo drugog puta za mene nego da i ja zavolim kuhanje. Mami sam jednom u šali rekla da sve knjige recepata i njezine bilježnice ostavi meni. Tu zaista ima preukusnih tradicionalnih jela, od predjela, do dezerata… Kuhanje sam tako zavoljela uz svoju majku, ali tek na red je ta ljubav došla do izražaja kada sam s 18 godina pošla u Split i sama počela živjeti. naravno, tada još uvijek mlada, nisam pridavala neku važnost zahtjevnim jelima, kao danas. Mogu reći da sam ozbiljno počela kuhati od momenta kada sam dobila djecu. S godinama, umijeće mog kuhanja je bivalo sve izražajnije, pa sam se čak jedno vrijeme intezivno bavila pravljenjem torti za djecu, za vjenlanja i slične prigode… Ali, postalo je dosta naporno, jer sve te prigode su uglavnom vikendom, a vikend je jedini dio tjedna kada ustvari punim baterije, tako da sam nakon dvije godine odustala. Kuhanje je za mene umjetnost, svi mi koji volimo kuhati, u duši smo umjetnici i strastveni ljubitelji začina, i jela koja izlaze iz naših kuhinja su uvijek ukusna i s gustom ih poželite ponovo kušati. Začin koji je nezamjenjiv, koji je najbitniji u jelima je doza ljubavi koju svaki kuhar doda svojim jelima. To je taj začin koji jela čini drugačijim od drugih jela…
Što ćete s nagradom?
U momentu proglašenja pobjednika, emocije koje su me preplavile ne mogu se opisati. Toliko toga ti prolazi kroz glavu. Zatim je uslijedilo uručivanje poklon bona od 15 tisuća kuna od Prima namještaja. Bila sam svjesna da je dogovor moga tima bio da dijelimo nagradu na tri dijela. Međutim, u tim sekundama su mi kroz glavu prolazile slike naših domova, i našeg obilja… I shvatite da u rukama držite nagradu koju netko može sanjati, da postoje obitelji kojima je ovo više potrebito nego nama. I da je ovo nagrada koju želite pokloniti nekome čiji dom vapi za toplinom, čija dječja soba vapi za mekanim krevetom… Bila sam sigurna da mi Karloti i Zoran neće zamjeriti, već da će biti ponosni na moju odluku, a to je da se nagrada uruči grupi ‘Tata je tata’ koji su poznati po svom humanitarnom djelovanju. Mislim da će oni znati kome uljepšati blagdane i sigurna sam da će nagradu predati u prave ruke. Mi nosimo osmijeh pobjede, a naša nagrada odnosi osmijeh u nečiji dom kojemu je ona zaista potrebna.
Hoćemo li Vas gledati u još nekom kulinarskom showu uskoro ili?
Ne vjerujem (smijeh). Mislim da sam u ovoj godini ispunila i više od svojih očekivanja, sada se moram posvetiti nekim drugim stvarima, malo se povući iz ovog medijskog prostora, koji je nekako pokucao na mala vrata mog života i napravio velik uspijeh svemu čemu sam dala priliku. Naravno da planova uvijek ima, i uvijek će ih biti, ali nadolazeći planovi su sada vezani za moj dom i moju obitelj, koja je uz mene od samoga početka i bez čije podrške ne bi bila tu gdje jesam. Jer bez obzira koliko se sve ovo čini predivno i nestvarno za mene, s druge strane trebala su nečija snazna leđa da sve ovo izguraju skupa sa mnom.