Ivana Dražić Selmani dubrovačka je likovna umjetnica angažirana na nekoliko projekata koji su joj obogatili i uljepšali ovu godinu, kako na privatnom, tako i na ‘poslovnom’ planu – iako kaže kako posao ne shvaća kao obavezu.
Od oslikavanje slikovnice do stalnog postava u MSU u Zagrebu, Ivana u razgovoru za DuList analizira svoju godinu uspjeha.
U sklopu projekta ‘Umjetničke knjige’ Art radionice Lazareti ove godine objavljen je i Vaš rad ‘Na Dančama’. Radi se o svojevrsnoj kolekciji uspomena u seriji od 16 crteža.
Na inicijativu Art radionice Lazareti i Srđane Cvijetić, nastale su tri knjige, Slavena Tolja, Ivone Vlašić i mene. Dugo sam se premišljala što i kako napraviti – bilo mi je bitno da se ona tiče mene i svih ljudi koji vole grad. Onda su nastali ti crteži, zapravo za knjigu, a po fotografijama iz obiteljskog albuma, koje su zapravo potpuno amaterske, no s prekrasnim, toplim atmosferama i svakodnevnim situacijama. Tako je nastalo 16 crteža u tehnici ugljena na papiru. Fomat crteža je 3 puta 4 centimetra, baš minijature, kao poštanske marke, a tekstovi koji se nalaze u knjiži ‘Na Dančama’ su zapravo skenirani dijelovi originalnog pisma iz 1944. godine, u jeku 2. svjetskog rata, gdje se moj djed dopisuje sa svojim bratom u Zagrebu i zapravo se uopće ne naslućuje kako tutnji rat, a spominju se samo lijepe stvari – kupanje, djeca… Poruka koju nosi ‘Na Dančama’ jest kako se živi dan za danom, bez obzira u kakvoj se situaciji nalazimo.
Zahvaljujući ‘Na Dančama’, osvojili ste i vrijednu nagradu T-HT-a u suradnji s Muzejom suvremene umjetnosti u Zagrebu.
Na poticaj prijateljice, prijavila sam se za natječaj koji se svake godine organizira. Poslala sam gotove radove, ne nadajući se puno. Među 200 prijavljenih umjetnika su izabrali mene, zatim među 16 što je već bila velika stvar. Zapravo je kruna događaja Nagrada T-HT-a, gdje sam osvojila drugu nagradu, a ostale dvije su dobili pozvani umjetnici, što znači kako sam dobila nagradu kao pozvana umjetnica. Po meni je najljepše od svega upravo to što su moji radovi ‘Na Dančama’ ostali u vlasništvu Muzeja suvremene umjetnosti, to je velika stvar.
Dio Vaše plodne godine uključuje i suradnju s Društvom dubrovačkih pisaca i Irjom Jerković, čiju ste slikovnicu ‘Novogodišnja čarolija’ ilustrirali.
Na poziv Borisa iz Društva dubrovačkih pisaca a i Irje same, koju poznajem iz OŠ Mokošica, gdje sam sedam godina predavala likovnu kulturu, ilustitrala sam slikovnicu. Dobila sam tekst koji je bio bio prebogat, to čak nije niti slikovnica, već bogata knjižica, priča ili pripovjetka, a divan humanitarni dio priče jest i izrada knjige na Brailleovom pismu. Rijetkost je kad se ilustraciju napravi za slijepe osobe i drago mi je kako je sve pošlo u tom smjeru. Postoji ideja kako će se u formi izložbe izložiti pod fondacijom Kaboga negdje oko božićnih praznika.
Ovo vam je prva slikovnica koju ste ilustrirali?
Nisam nikad prije ilustrirala knjige, osim ove ‘Na Dančama’, međutim ona se promatra kao umjetnički rad u formi knjige, umjetnički rad isproduciran u toj formi.
Angažirani ste i na drugim projektima, u građanskim inicijativama, može se reći kako Vas ‘svugdje ima’.
Bitno mi je biti primjer svojoj djeci i đacima, da se borimo za bolju budućnost, ostavimo njima ono što su nama preci ostavili, i to što vjerodostojnije.
Kako stižete sve to?
Kad se probudim, rečem sebi ‘Što se dogodi, dogodi se’. Volim raditi, što mi je najvažnije, pa zato i uspjevam. Kad radiš što voliš, sve je prekrasno. Ljudi koji me okružuju su divni i to je motivirajuće.
Ukupna umjetnička scena u Dubrovniku je…
Vrlo bogata. Tomu se uvijek čude ljudi van Dubrovnika. Radi se o prepoznatljivim ljudima, a mi umjetnici koji smo ostali ovdje možda i nismo šire toliko prepoznatljivi. Iz tog razloga me veseli što je ‘Na Dančama’ toliko odjeknuo. Dubrovnik ima veliki potencijal na umjetničkoj razini, što se tiče likovne umjetnosti, ma i na svim razinama. Svi mi ‘kolege’, umjetnici imamo prijateljske odnose, što se rijetko događa u današnjem društvu. Nažalost, nitko nam ne pomaže po tom pitanju, nadležni po tom pitanju, ili, lakše rečeno – uvijek se pravimo dobri domaćini gostima, a domaće zakidamo. Recimo, Slikarski odjel Umjetničke škole postoji preko dvadeset godina, a lokalna vlast nije prepoznala kvalitetu i važnost te škole, jer je ipak jedina u u županiji, pa opet nemamo vlastiti prostor a ugovori nam se produžuju svako nekoliko godina i selimo se, bezrazložno.
Slijedom kvalitete učenika Umjetničke škole Luke Sorkočevića, ima li Dubrovnik potencijal za Likovnu akademiju?
Da, i to napravljenu na razini Hrvatske te da u nju dolaze ljudi iz cijelog svijeta, što bi se i moglo napraviti da smo osvješteniji kao društvo. Općenito se nalazimo u teškoj situaciji, pa ljudi gledaju kako svaki dan dovesti do kraja, no mislim kako je izvedivo.
Čekaju li Vas neki novi projekti?
Uvijek nešto radim. Recimo, plakat za Ljetnu školu filma Šipan, koji je stilski sličan ilustracijama u ‘Novogodišnjoj čaroliji’ i bilo mi je drago što je upečatljiv plakat u moru istih. Inače, uvijek sam otvorena za suradnju, a što se tiče škole, non-stop radimo s ARL, tu su i izložba Mala škola arhitekture s Društvom dubrovačkih arhitekata, Urbanistička početnica iz Splita, Prirodoslovni muzej u Dubrovniku sa bivšom muzejskom pedagoginjom Katarinom Ivanišin Kardum, Kuća Bukovac u Cavtatu… Mislimo kako je bitno za razvoj naše djece iz škole surađivati sa svim institucijama koje organiziraju nešto u njihovoj struci. Ma uvijek imam planova, bitno je stalno raditi, voljeti i uživati! To me duhovno ispunjava i zaokružuje me. Bitan je rad, rad i rad. I to da volite sebe i ljude oko sebe i mjesto na kojem živite.
Od ’97. u školi
Diplomirala je slikarstvo na ALU (Akademiji likovnih umjetnosti) Sveučilišta u Zagrebu. Nakon završetka studija vraća se u Dubrovnik. Aktivno slika, a od 1997. godine bavi se, kao profesorica, pedagoškim radom u Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića pri Slikarsko dizajnerskom odjelu.