Kad se spomene današnji turizam, posebno u Dubrovniku, prva asocijacija za mnoge su uglavnom kratki boravci, gužve i prolazni gosti. No za Bibijanu Lise iz Mlina turizam je druga priča. To je dugogodišnji odnos koji raste s gostima koji se iz godine u godinu vraćaju. Kod nje gosti nisu brojke, već imena i lica koja pamti desetljećima.
Bibijana Lise i njezin suprug Ivo privatnim iznajmljivanjem se bave već punih pedeset godina, no priča zapravo seže još generaciju unatrag. Ivovi roditelji bili su među onima koji su sa sela sišli prema obali, na područje Mlina, s idejom da izgrade nešto svoje. Šezdesetih godina, kad je turizam na ovom području tek počinjao poprimati prve obrise onoga što će kasnije postati, oni su otvorili smještajni objekt. Na tim temeljima Bibijana i Ivo nastavili su graditi priču u kojoj se gost ne dočekuje s ključem u sefu, već s pravom dobrodošlicom koju danas ne viđamo često.
—Oni su tu živjeli i živjeli su teško, jer zemlja nije bila ni previše plodna, ni bogata. Bilo je svega, svakakvih izazova – starost, mladost, škola… Onda su se odlučili spustiti malo niže. I naišla je jedna prilika. Odlučili su napraviti malu prizemnicu – da tu mogu spavati i jesti. Nije to bilo nešto veliko, samo mali dio ovoga što je danas. Malo-pomalo, napravili su prvo dvije, tri sobice, a kako su se skupljali, podigli su nešto više, pa onda više nije bilo samo tri sobe – opisala nam je Bibijana početak ovog obiteljskog posla.
Mnogi im se gosti rado vraćaju
Ivov otac bio je cvjećar, a od njega je Bibijana, kaže, naučila puno o biljkama i brizi za njih. Danas, upravo ona održava vrt ispred objekta – pun zelenila, cvijeća i malih kreacija koje goste dočekuju još prije nego što uđu unutra.
— Ja osobno održavam ove ‘aranžmane’ na svoj način – osmišljavam kako se jedna biljka nadopunjuje s drugom, učeći se ovom cvjećarskom poslu – rekla je.
U početku su na svom posjedu imali četiri apartmana, no onda su ih smanjili na dva, jer kako Bibijana objašnjava, želi imati prostor za svoju obitelj kada dolazi u posjetu.
—Shvatili smo da nam toliko toga ne treba. Najveći problem je bio što nam se tada kćer udala u Zagrebu i onda nije znala kad može doći zbog gostiju. Nismo htjeli da to bude tako pa smo ukinuli jedan apartman i na kraju ostali na dva. Evo sad u miru pripremamo sve i čekamo dolazak kćeri i unuka – objasnila je kroz smijeh.
Kroz godine su Bibijani i njezinu suprugu dolazili gosti iz cijeloga svijeta, no ono na čemu su najzahvalniji je što se mnogi od njih vraćaju. Obitelji i parovi koji su nekad bili samo gosti danas su im često i prijatelji – veza koja je s vremenom prerasla u uzajamno povjerenje.
— Ovdje nam ljudi dolaze sa svojim suprugama, supruzima, dečkima i djevojkama. Cijele obitelji, generacije… Toliko se to razvilo. Neki nam dolaze i po 20 godina. To je mnogima danas nezamislivo, a nama je naš način života i vođenja ovog posla – rekla je.
Međusobno poštovanje
Bibijana ističe primjer obitelji Filipović i Leko iz Travnika, koji su nekada dolazili kao mladi ljudi, a sada dolaze sa svojom djecom. Posebno je dirljivo da uvijek dolaze u isto vrijeme, u mjesecu kada njezin suprug Ivo slavi imendan. Tada im osiguravaju smještaj u dva apartmana i na nekoliko dana se povlače na odmor.
—E, to je taj bivši turizam, onaj kakav mi živimo – kad si s turistom, poštuješ ti njega, poštuje on tebe – istaknula je.
Objašnjava kako je današnji turizam postao previše otuđen, ‘samo kartica – ne vidiš gosta’, dok ona njegujući starinski pristup kroz osobno upoznavanje i razgovor.
—Ja isto procijenim tko želi razgovarati, a tko ne. Bila nam je jedna gospođa čiji suprug radi kao inženjer strojarstva, i to noćne smjene. On je doma po danu, a tada mu je žena na poslu. Željan je kontakta i na neki se način, kada ovdje dođe, oporavlja. Kada dođe kaže ‘Ajme ja sam doma’, jer zna da ćemo popričati – prisjetila se.
Osim sobe, vanjske terase, tuša i ležaljki, Bibijani je važno gostima ponuditi i nešto domaće – nešto njihovo.
Važno je prenijeti gostima i duh kraja
—To je Ivova zasluga – on pravi domaće likere. Od bazge, od rogača, od murve, od višnje… e sad kada bi počeli brojiti, orahovica, višnja, mrča i još puno toga – nasmijala se.
Uz likere, gosti uvijek dobiju i domaće maslinovo ulje koje proizvode na vlastitom imanju, s oko dvjesto maslina. Osim geste dobrodošlice, Bibijana ističe kako uvijek voli biti tu osobno, sve dok može i dok ju služi zdravlje. Također, pripremi im i svoje preporuke gdje mogu otići, što mogu raditi i vidjeti.
—Ja ih obavezno dočekam s listom dobrodošlice – tamo imaju sve. To je jedna pučka lista koju smo sami sastavili, na njoj je ono najnužnije i najvažnije. I usput im kažem ‘Možete ovo, možete ono’ – objasnila je.
Kako kaže, gostima nije samo važno pružiti smještaj, nego i prenijeti duh kraja, pokazati im lokalne običaje, folklor, i omogućiti im osjećaj da su dobrodošli.
—Oni što god požele – oni će to i dobiti. Ako ne odmah, onda barem kroz tri dana. Tu nije riječ o profitabilnosti nego o gostoljubivosti, koja se vidi i u malim, ali važnim gestama. Ako je bilo u loncu dvije i pol litre juhe, u malu teglu stavim za svakog, to se ne naplaćuje — takve stvari, takve sitnice svi cijene – dodala je.
Osvrnula se i na prijateljstvo s glazbenicom Anom Rucner, koja kod Bibijane često dolazi i sve to dijeli na svojim društvenim mrežama.
— Ana Rucner je prije nekoliko godina došla u naš smještaj i tako je započelo dugogodišnje prijateljstvo i druženja. I uđe kao da je doma – rekla nam je.
Gosta se dočekuje sa srcem
Posljednjih mjeseci često čujemo komentare da je sezona loša, da su gosti nezahvalni ili ne troše dovoljno. Bibijana na to odmahuje rukom.
— Ja nikad ne bih govorila da je sezona dobra ili loša. Sezona je takva kakvu ja napravim, govorim osobno. Treba imati neki dosluh, jer, kao što je problem kod nas sa zapošljavanjem, niskim plaćama, vjerojatno je slično i drugdje. Cijela Europa je u nekom začaranom krugu i moramo se prilagoditi. Mogu slobodno reći da je moja cijena izuzetno realna, za ono što nudim. Možda cijena nije uvijek velika, ali je bitno ono što u njoj daješ. Više nije bitna samo soba ili blizina mora. Ljudi su inače otuđeni, neki vole razgovor, neki ne. Ali ja im volim ponuditi razgovor, upoznati ih, dočekati osobno – rekla je.
Za Bibijanu i Iva afitavanje čini se ne prestaje krajem sezone, niti ga pokreće samo ljetni kalendar. Ono živi u svakodnevici – u razgovorima na taraci, imenima koja se pamte desetljećima u gestama i uspomenama. Dok svijet oko njih juri za brojkama, oni i dalje vjeruju u jednostavnu ideju da se gosta dočekuje sa srcem. I možda baš zato, nakon pedeset godina, kroz njihova vrata i dalje prolaze ista lica.
Foto: Ivan Pozniak