Iako nam izbori nisu na nekom bližem vidiku, gradi se, radi se na sve strane. Neka, nije dobro kad su samo izbori razlog gradnje. Koriste se ovi lijepi sunčani dani za učinit što više, prije sezone, kruzera i naših dragih turista od kojih se živi, a koji gužve i radove, logično, ne vole! Stoga, mora se, izdržati ćemo i to, samo neka nam bude bolje.
Tako se bar tješimo. Ispod Minčete do Pila do daljnjeg se ne može, pa je malo gužva preko Boninova, ali proći će i to i bit će nam ljepše. E, dok ti radovi traju, te dok se čeljad od sjećanja vrati doma sa praznika, ajmo malo u ne tako daleku prošlost, prelistati neka sjećanja. Baš oko Minčete, ulaza u Grad i na Prijeko, do kojeg ćemo skalinima uskoro.
Austrija gradi, al’ i ruši
Godine vladanja Austro – ugarske u Dubrovniku kroz 19. stoljeće ostavile su velikog traga do danas. Posebno u gradnji; učinili su nam Porporelu, još više u dogradnji, gospar Lukša Beritić u svojim spisima im jako zamjera „nagrdne tvrđavne objekte“ i posebno „razne neukusne priljepke na utvrdama“, a najviše ljutnje izazvale su u rušenju i prenamjeni nekih stoljetnih objekata. Znano je kako su čak htjeli rušiti i same zidine, zbog daljnje gradnje i proširenja, ali tu ludost zaustaviše tadašnji gradski oci koji su valjda u genima još uvijek imali onu lukavu diplomatsku narav. Ipak, činili su i ludosti ti Austrijanci! Kad su skinuli stare drvene mostove na ulazu u zidine s Pila i s Ploča, te umjesto njih izgradili „neukusne betonske ploče“, na prigovore domaće čeljadi, jedan austrijski major je odgovorio: „Zar mislite da smo mi ovdje radi poljepšavanja grada!“ Zbog poboljšanja prometa oko zidina i ulaza u sam Grad 1908. probili su ih sa sjeverne strane, pored kule Drezvenik, ispred nje srušili dio predzida, te učinili novi ulaz, Vrata od Buže! Postoji priča, ili legenda čak, i kako su ta Vrata od Buže tamo nekih pedesetih godina 20. stoljeća, za vrijeme tadašnje Jugoslavije, htjeli još više proširiti, uz pojašnjenje „da veća vozila mogu uć’!“, na što im je veliki čuvar Dubrovnika Lukša Beritić logično odgovorio; „Dobro, a gdje će dalje kad uđu unutra?“ , te spasio Grad i tom zgodom. Ma, tih ludosti ima i u novije doba, nemojmo nikad zaboravit, iako bi oni to voljeli, kako su ne tako davne 2003. gradski vijećnici skoro jednoglasno podržali ideju nekog luđaka među njima kako bi bilo dobro napraviti još jedan ulaz u Grad bušenjem zidina! Srećom, neki razum je i tad pobijedio.
Novi tereni za novi sport
Vratimo se Austriji i Minčeti. Zbog poboljšanja prometa oko zidina, Austrija krajem 19. stoljeća probija put ispod Minčete. Ovaj put koji je sad zatvoren zbog radova. Zatvara se skoro isušen kanal, koji je tih godina postao smetlište, pravi se put, te širi prostor na sjevernoj strani zidina. Iskreno, to im je bio pametan potez. E, taj prostor iza zidina, koji je već desetljećima parkiralište, zanimljiv je dio povijesti Grada. Neki će kad tamo parkiraju reći kako im je vozilo „na Buži“, ali još uvijek ima čeljadi koja će taj parking nazvati „Tenis“. Naime, kad je put ispod Minčete probijen, nije baš bilo vozila u Dubrovniku, te je na današnjem parkingu dugo godina bilo igralište za već tada vrlo popularan sport – tenis! Istina, to je vrijeme velikih događaja u Dubrovniku, počinje razvoj turizma, jako puno stranaca dolazi do Grada, neki čak i ostaju živjeti u njemu, gradi se „Imperijal“ na Pilama, započinje elektrifikacija, kreće prvi vlak iz Gruža, pojavljuju se prve javne kočije za prijevoz putnika, a i prvi automobil dolazi do Straduna, vlasnik kojeg je bivši vlastelin Brnja Kaboga, tada vlasnik ciglane u Kuparima. Već 13. srpnja 1907. Luigi Missoni je nabavio dva automobila i uveo prvi dubrovački taksi. U nekih dvadesetak godina Dubrovnik postaje tehnički moderan grad. Naravno, uz tehnički napredak, išla je i kultura, moda, a samim tim i tada nov i jako moderan sport – tenis. Novi prostori uz same zidine bile su idealni novi tereni za taj novi sport, novu zabavu tadašnje dubrovačke elite. Istina, taj prostor nakon tenisa bio je i nogometno igralište i okupljalište mladih za razne sportove, te iz foto arhive velikog gospara, na žalost već godinu dana pokojnog Kreša Nikića izvlačimo jednu staru fotku tih okupljanja, nek’ se likove na njoj prepoznaju! Tamo je bila i znana betula „Tenis“, pa se vratimo sjećanjima tom sportu na ovom terenu.
Satira na račun tenisa
Tenis je tih godina postajao moda, igra koja je tada dobivala svjetsku popularnost, trebalo je i tada biti „in“! Englezi su prvo natjecanje imali 1872., Francuzi 1891., a do Grada, upravo na tom prostoru „iza Grada“, na nasipu nekadašnjeg gradskog jarka nastalom 90 – tih 19. stoljeća nakon probijanja puta ispod Minčete, pripadnici dubrovačke društvene elite za svoju su razonodu uredili prvo tenisko igralište. Eto zašto će vam i nakon svih godina starija čeljad, a i neki mlađi, iako baš i nemaju pojma o čem se radi, i danas to parkiralište nazvati „Tenis“. Bilo je naravno tih godina i pomalo izrugivanja s tom novom modom za kojom su „poludjeli“ mnogi, posebno oni koji su voljeli biti u trendu, te je vrijedan pronalazak jedne zanimljive satirične pjesme nazvane „Lawn – tennis“ Ernesta Katića starijeg, nastala baš tih godina, negdje 1898. – 1899., a koju prije godinu, dvije pronalazi vrijedni čuvar dubrovačke baštine Ivan Viđen. Ova satirična pjesma prvo je napisana piščevim rukopisom, te je kao takva pomalo anonimno kružila tadašnjim Dubrovnikom, jer u njoj autor podrugljivo, satirično i šaljivo spominje neka tada visoko rangirana politička, ali i društvena imena Grada. Tek tridesetih godina 20. st., autorov sin, Ernest Katić mlađi, prepisuje je na pisaću makinju, a Ivan Viđen objavljuje kompletnu, uz precizna pojašnjena spomenutih imena i njihovih uloga u tadašnjem životu Dubrovnika, u reviji Literat broj 3. iz 2012. godine. To treba pročitati svakako, a za kraj sjećanja na tenis, tek jedna od dvadesetak strofa te zanimljive satirične pjesme koja sjajno opisuje tadašnji Dubrovnik:
„Ištu jednu igru, drugu i treću
Al ni jedna da im ne odgovara
Cijelu Francusku, Njemačku primeću
Dokle u Engleškoj, napokon im para
Da su zabavu našli lijepu, novu
Ak se ne varam „Lawn–Tennis“ je zovu.“