Još od 1961. godine, Inga Kahlert posjećuje Dubrovnik, u kojeg je kaže, od prvog trenutka zaljubljena i kojem se vraća svake godine barem – dva puta.
U slučaju da želite porazgovarati s njome, uvijek je možete naći u Orsana na prvoj jutarnjoj kavi. Kaže, tu zna sve ljude, a kad sjedne, konobar već donosi kavu, ili ‘samo mahne’. Znaju kakvu kavu voli.
– Svako jutro sam u Orsanu. Ako je kiša sjedim unutra, a evo ovaj posjet nisam bila dva dana jer je baš pljuštalo, pa se mora sjediti unutra, gdje je dozvoljeno pušenje, a i mokro je svuda, pa nisam dolazila. Inače, ‘karamo’ se u Orsanu tko će prije čitati novine – smije se Inga i dodaje kako prve godine svog dolaska u Dubrovnik, 1961. godine, nije znala za Orsan. A sada je članica kluba!
– Druge godine sam već čula za njega i otada sam svaki put ovdje ujutro na kavi. Tada bih bila u društvu ekipe koja je tih godina bila na studiju Nautike, s jedrilicama i malo pomalo, svake godine sam dolazila u privatni smještaj oko Orsana i tako – postala tradicija. Boravila sam u više kuća tuda okolo Orsana, no od Domovinskog rata sam u jednoj kući, kod moje prijateljice Slavice Đuho, inače mame trenera Veselina. A i prije sam jednom bila kod nje, no od rata sam stalno i to je moja obitelj, kao i obitelj Banić iz Postranja, koje znam i još duže, još od šezdesetih godina. Oni su moja velika obitelj, čije sam četiri generacije upoznala – kaže Inga, prisjećajući se prve godine dolaska, daleke 1961.
– Prijatelj iz Njemačke radio bi za vrijeme ferija kao vodič. 1961. pitao me je da s njim dođem u Dubrovnik, s omladinskim kampom. Kaže mi tada: ‘Dođi na odmor, petnaestak dana!’. Kako sam došla, još vlakom do Rijeke, pa od Rijeke brodom do Dubrovnika, vozila sam se dva dana, ma jedva došla i tu se odmarala u omladinskom centru u Rašici, a spavalo se pod šatorima. Otkako sam došla, upoznala sam se puno ljudi, A more, klima , ljudi… Sve mi je to bilo fino. I otada stalno dolazim – kaže.
Svo ovo vrijeme Inga dolazi sama u Dubrovnik, osim te, najvažnije, prve godine kad je došla i upoznala se s gradom. Kaže kako se Dubrovniku vraća kao svom drugom gradu i kako se osjeća kao Dubrovkinja još od prvog dolaska. 1991. upoznala je Slavicu Đuho, uoči rata, kad je njen dotadašnji gazda Tiho Gržac umro i kad je morala napustiti kuću pa je pošla kod nje samo jednu sezonu, pa se vratila.
Inače, od 1961. do sad, Inga nikada nije ‘preskočila’ dolazak svom omiljenom gradu. Čak niti za vrijeme rata, čega se sa zahvalnošću prisjećaju i njeni brojni dubrovački prijatelji, kojima je za vrijeme ratnih godna dosta pomagala.
– Dolazim dva puta godišnje u Dubrovnik. Oko Uskrsa te u rujnu, kako bih se stigla okupati kad je najljepše. Nikad u životu nisam napravila pauzu u dolascima, čak niti u vrijeme rata. Da, uoči rata, 1991. bila sam ovdje na sahrani prijatelja u lipnju, pa sam 1992. htjela doći za Svetoga Vlaha, no još se pucalo. Pa se i najesen još pucalo. Kupali smo se na Copacabani, a kako legnemo čujemo sve ‘Bum!Bum!’, što nije bilo zgodno, ali je prošlo, što je najvažnije – kratko će Inga.
‘Svaki dan pomalo učim’
Na pitanje kako je naučila hrvatski, kojeg govori izvrsno i tečno, te čak i s dubrovačkim naglaskom i našim riječima, Inga odgovara:
– Zanimljiv je. Nije mi bilo teško. U školi sam osam godina učila ruski jezik, pa je bilo lakše. Kupila sam jedan rječnik, srpsko-hrvatsko-njemački i obratno kojeg još imam doma i u kojem je u sredini bila gramatika. Pa sam malo po malo učila. Kada naučiš akuzativ i dativ, ostalo je sve lako! Još ga učim, slušam nove riječi i pamtim… – kaže.
Imate li još koji grad ovako u srcu kao Dubrovnik, pitamo.
-Ne. Osjećam se kao vezana, poznajem svaki kamen i svaku krivinu na cesti, sve dućane a i one koji se mijenjaju, kao i svugdje na svijetu. Nema više onakvog grada. Čini mi se da se ove i prošle godine grad baš iznimno izmijenio. Sve su to veliki poduhvati i veliki novac. Izgleda kako se orijentirate na vanjski turizam – kaže Inga, te upućuje na još jednu manu gradu:
– Ne gledate na čistoću grada, a na to morate paziti. Prije je bilo i akcija i svega, djeca su čistila, a sad se to napravi jednom godišnje, a vidi se kako je upravo to potrebno gradu. To treba učiti od malih nogu, to je u Njemačkoj nepojmljivo, da djeca bacaju po putu – kaže.
Pitamo je, od 1961. do sad, koliko se Dubrovnik pomijenio, koliko je drukčiji i čine li se stvari boljima ili gorima.
-Puno se promijenio, a ne znam odgovoriti je li na bolje ili na gore – kao i svugdje na svijetu, mijenjaju se vremena, te je teško kazati kako je prije bilo bolje ili kako je sad gore. Sve ima svoju svrhu te ne mogu točno reći razlike. Ma možda i bolje da se ne kaže. A vidiš i sama kako izgleda grad, nema više obrta, nema ničeg. Sve se okrenulo u suvenirnice za koje ne znam niti gdje su se izradili – kaže.
Vraćamo se na kavu u Orsan, za kraj. Svako nekoliko trenutaka netko se Ingi dođe javiti, pozdravi je, zagrli. Na pitanje koliko ljudi u Dubrovinku zna, Inga odgovara kratko s osmjehom:
‘Pola Lapada!’, a sudeći po tome koliko joj se ljudi javilo tokom kave u Orsana, čak i više.
– Znam uglavnom starije ljude, a toliko njih još mogu posjetiti i na Boninovu i na Mihajlu… Ma mi smo već stara generacija. Ovi što sjede tamo u Orsana, njihove roditelje sam poznavala! To je ta generacija koja je isto dolazila čitati novine i popričati uz kavu. Lijepo je kad ti se ljudi javljaju i pitaju kako si. Kažem da sjednem sama na kavu, a u biti se ne osjećam sama, jer mi se svatko dođe javiti. Vi ste ovdje domaći, a i ja se osjećam tako. Ljudi su isto jako gostoprimljivi i vole se družiti sa svojim gostima, pričati s njima i darivati ih. Ljudi su otvoreniji nego u Njemačkoj, a gore je što ideš sjevernije, ljudi postaju hladniji. To vam je ostalo od onog starog kova turizma, ta gostoljubljivost. Lako je doći u kontakt s Dubrovčanima – kaže uz osmijeh.
Kako izgleda jedan dan u Dubrovniku, pitamo je.
-Ma nekad mi kava u Orsanu traje i do podne. U proljeće se ne kupam, ali u rujnu da. Jedino ako je stvarno vruće. Moja prijateljica Maja i ja se šetamo, pođem do Nuncijate, Marine, Svetog Jakova, pa pođem i do Cavtata… Znam sve autobuse i kompletno područje. U Dubrovniku se ne mogu izgubiti!
Uz dobre želje, ostavljamo je da uživa u kavi u Orsana, a kaže nam za kraj: ‘Vidimo se u rujnu!’
Zahvalnica Turističke zajednice
Povodom četrdesete godine dolaska, Inga Kahlert je dobila zahvalnicu Turističke zajednice Dubrovnika za promociju dubrovačkog turizma. Dobila je poseban dar, ruku Svetoga Vlaha, rad kipara Josipa Ivanovića, s utisnutim stihovima Luka Paljetka. Takav dar TZ Grada dotad su dobili još samo Ibrica Jusić, Jiri Menzel i Goran Višnjić.