Prije nego se vratimo opisu tijeka akcije oslobađanja područja Golubovog kamena, pokušat ću na ovom primjeru pokazati u kojoj mjeri je za istinu i utvrđivanje povijesnih činjenica opasan vremenski odmak od događaja, koji mi povjesničari uvijek tražimo „u ime objektivnosti“.
Premda nisam izravni sudionik događanja, u sjećanje mi se urezalo oduševljenje koje je zavladalo među građanima Dubrovnika nakon što je došla vijest da je Golubov kamen oslobođen. Mnogi branitelji i građani sjetit će se kako je neprijateljska strojnica M-84, koja je do tada s ovog zloglasnog uporišta sijala strah i smrt, pobjedonosno donesena i „izložena“ u caffe baru Talir kao konačna potvrda skore pobjede i slobode.
ŽIVI SVJEDOCI PODVIGA
Tim tragom, prigodom rada na izložbi „Grad – to ste vi“ 2010. godine, prateći i pokušavajući obraditi razvoj Oružanih snaga RH na dubrovačkom području u Domovinskom ratu, odlučili smo iznova stupiti u kontakt s pripadnicima 3. satnije 3. Imotske bojne i njihovim ratnim zapovjednikom Zdenkom Šanićem – Zebrom, kako bi prikupili inače oskudnu dokumentaciju i muzejsku građu te „osvježili“ sjećanje na ovaj iznimno važan događaj. Zahvaljujući pomoći Zavičajnog kluba Imoćana u Dubrovniku, njegovom predsjedniku Žrtvoslovne sekcije i dubrovačkom branitelju Živku Toliću, te svim Udrugama proisteklim iz Domovinskog rata Imotske krajine, postignuti su neočekivano veliki rezultati. Iznova je došla do izražaja susretljivost domaćina, čvrsto utemeljena na stoljetnoj povezanosti i prijateljstvu između Imotskog i Dubrovnika, a potvrđena i učvršćena tijekom Domovinskog rata. Uz sjećanja i dokumente, tom prigodom Muzeju su od sudionika akcije darovani i već spomenuti brojni vrijedni izvorni predmeti koji kao živi svjedoci „pričaju“ o ovom podvigu. Takvi su, između ostalih i snajperska puška CZ M-76 s optikom koju je na Golubovom kamenu zarobio zapovjednik jednog voda – satnik Ivica Dragović, automatska puška i dalekozor s istog mjesta koje je neprijatelju oduzeo Ante Jović, ili strojnica M-53 koju je zaplijenio Marko Gudelj – Žika u neposrednom zaleđu ovog zloglasnog uporišta. Ova strojnica „svjedoči“ o zarobljavanju dva vojnika JA od M. Gudelja, ali je i još jedan primjer humanog odnosa prema zarobljenicima od strane pripadnika HV tijekom Domovinskog rata. Naime, Marko ih je nakon zarobljavanja sproveo do Mokošice, gdje je jednome od njih, koji je bio ranjen pružena liječnička pomoć, a potom predao zapovjedništvu bojne smještenom u Trstenom. Oba zarobljenika preživjela su rat i nakon razmjene vratila se u BiH gdje i danas žive.
ZAUZIMANJE PODRUČJA GOLUBOVOG KAMENA
Svjedočanstva sudionika ove akcije „vraćaju“ nas u te dane kada je 36 pripadnika 3. satnije, budući je dan ranije obavilo izviđanje prostora, oko dva sata ujutro 1. srpnja 1992. godine, od posljednjih kuća u Mokošici, kozjom stazom krenulo prema Velikoj gomili (k. 518). Sa sobom su uz osobno naoružanje nosili i minobacač, za koga su nešto mina našli i pod samim vrhom, a koje su ostavili pripadnici 2. bojne 163. brigade koji su prije njih držali ovaj položaj. U 04,10 sati podijelili su se u tri grupe i nakon preleta i djelovanja naših zrakoplova po neprijateljskim položajima, nepaženo krenuli prema Golubovom kamenu. Na nekih 400 metara od agresorskih položaja primijećeni su, te je po njima otvorena žestoka vatra iz osobnog naoružanja, ali i netrzajnih topova, minobacača i maljutki. U teškim borbama, koje su uz pruženu potporu našeg topništva trajale do kasnih poslijepodnevnih sati, premda je ranjeno osam pripadnika satnije, među kojima i njen zapovjednik Zdenko Šanić, uspjeli su ovladati Golubovim kamenom, ali su bili prisiljeni na manji uzmak. Uslijedio je već opisani nastavak borbi u koje se uključuju 1. i 2. satnija 3. bojne. Do četvrtog srpnja 3. Imotska bojna uspješno nastavlja napadna borbena djelovanja prema Planiku i uvezuje se sa snagama 4. bojne 4. brigade ZNG koje ovladavaju dominantnim visovima Kokotova glava i Ilija, te zauzimaju selo Zaplanik i Repinac.
Iz tijeka borbenih djelovanja ostalih postrojbi 4. brigade ZNG vidljivo je kako je kasnija verzija o neprijateljskom napuštanju Golubovog kamena bez borbe, radi prodora naših snaga u njegovo zaleđe, potpuno neutemeljena.
Naime, istodobno s početkom borbi 3. bojne na platou Golubovog kamena tijekom 1. i 2. srpnja, 4. bojna i oklopno mehanizirana satnija vodi teške borbe u kojima zauzima neprijateljska uporišta Vrnjačku Glavu i Crni do neposredno ispred sela Vukovića. Napredovanje 4. bojne nastavljeno je 3. srpnja, kada ovladavaju prostorom između Kokotove glave i raskrižja putova Osojnik-Zaplanik-Orah.
ŽESTOKI OTPOR
Na žestoki otpor neprijatelja naišla je i 2. brigada ZNG koja je u akciji „Tigar“ dobila zadaću zauzimanja Ivanice i brda Vraštice. U samom početku ove akcije, u kojoj su vodu komandosa pod zapovjedništvom satnika Predraga Matanovića potporu pružali dijelovi snaga 163. brigade HV, poginula su dva pripadnika i jedan je teže ranjen, te su radi snažnog protuudara agresora napadna djelovanja zaustavljena. Tako je Ivanicom ovladano tek 5. srpnja 1992. godine nakon ponovljenog napada puno jačim snagama.
Vjerni opisi zauzimanja Golubovog kamena od strane pripadnika 3. Imotske bojne sačuvali su se i u onodobnim ratnim izdanjima Dubrovačkog vjesnika i Slobodne Dalmacije, o kojima ćemo u nastavku ovog feljtona.