Predstavljanje knjige ‘Ime Hrvat u etnogenezi južnih Slavena’ autora prof. dr. sc. Marija Grčevića održalo se u četvrtak u Narodnoj knjižnici Grad. O knjizi su govorili autor, prof. dr. sc. Stjepan Ćosić, prof. dr. sc. Dubravka Sesar i prof. dr. sc. Slavica Stojan, predsjednica Matice Hrvatske ogranka Dubrovnik. Stojan je uvodno predstavila sve izlagače, a za autora je istaknula kako na Fakultetu Hrvatski studiji predaje pet kroatoloških kolegija i bavi se poviješću hrvatskog jezika, ali i hrvatsko-jezičnih standarda. Grčević je član i suradnik HAZU-a.
Na temelju znanstvenih proučavanja jezika 19. stoljeća, ‘Grčević je nadovezujući se na radove naših vodećih kroatista, uvelike doprinijeo razotkrivanju i pobijanju predrasuda o hrvatskom jeziku i međunarodnoj hrvatskoj slavistici koji nas još i danas, kada imamo našu slobodnu državu već toliko godina, opterećuju’, rekla je Slavica Stojan. Naglasila je kako je ovo ‘knjiga na koju smo čekali više od stotinu godina’.
Prof. dr. sc. Stjepan Ćosić rekao je da je u ovoj knjizi ‘prvi put iz objavljenih izvora i literature prikupljena, i u nekoliko cjelina sistemazirana i analizirana golema građa o hrvatskom etnonimu i glotonimu’. Iako nevelika, dodaje, u istraživačkom je smislu obnoviteljska.
-Autor se istraživački fokusirao na sam etnonim, odnosno na ime ‘Hrvat’ i s njim povezane glotonime koji se javljaju izvan današnje hrvatske etničke jezgre, na širokom prostoru, od srednjovjekovne Karantanije na zapadu, preko Duklje, Boke Kotorske, Sjeverne Albanije, Sandžaka do Makedonije, središnje Srbije i to u višestoljetnom rasponu od Srednjeg vijeka do 20. stoljeća. Sve što je bilo dostupno zapravo na tu temu, Mario Grčević je uspio tematizirati. To je autora navelo da izađe iz okvira lingvistike i svoje rezultate uključi u jedan znatno širi antropološki, kulturno-povijesni, ali i politički kontekst. Grčevićevo poznavanje semantičke kompleksnosti identiteta i samoidentifikacijskih termina kroz povijest svih vrsta, kako u predmoderno, tako u moderno doba, pomogli su mu da ni u jednom trenutku ne ‘otkliže’ izvan diskursa kritičke i akademske analize. Znam da je ovo pitanje, odnosno potraga za Hrvatima kroz povijest, često puta bila mistificirana, često su se tom zahtjevnom temom bavili amateri. U ovoj knjizi stranputica nema, ovdje je sve vrlo temeljno. Pojavu i tragove hrvatskog etnonima i glotonima u povijesti Balkana, on tumači veoma delikatnom metodom, uvijek u suodnosu s povijesnim, demografskim, vjerskim i civilizacijskim promjenama. Ne projicira neka suvremena i sadašnja tumačenja i situacije u prošlosti, nego upravo suprotno – onako kako treba. Pritom je svjestan otvorenih značenja etnonima i glotonima koji su često bili nepovezani s vjerskom pripadnošću – kaže Ćosić.
-Pojavu hrvatskih i srpskih etnonima u Dubrovniku u 17. stoljeću, Grčević je izvrsno ilustrirao i u kod nas prvoj obuhvatnoj analizi putopisnog djela diplomata Petra Andrejevića Tolstoja. Riječ je o putopisnom dnevniku koji je Andrejević, izaslanik Petra Velikog, vodio tijekom svog putovanja po istočnoj obali Jadrana, Dubrovniku i kasnije Carigradu. Tolstojeva svjeočanstva govore da od Južne Neretve, gdje se god pojavio, od Pelješca, Dubrovnika i Boke Kotorske, žive ljudi koji sebe samo identificiraju kao Hrvati. Glotonimijska, etnonimijska i identitetska problematika u ovoj knjizi su strukturirana i objašnjena na veoma razumljiv način, jezično i stilski primjereno i zanimljivo. Grčevićeva promišljanja i zaključci koji odgovaraju na brojna neodgovorena pitanja, izvrsno su potkrepljeni te ih se po mome sudu može uvrstiti u udžbeničke sadržaje. Iako nekako sumnjam da će do toga doći, barem ne tako brzo – rekao je Ćosić i dodaoda ‘proučavanje tragova hrvatske etnogeneze izvan etničkog središta, povratno govori i o procesu u njegovoj jezgri’.
-Suvremena hrvatska nacionalna jezična samosvijest nije nastala neovisno i bez uporišta u prošlosti. Svi mi znamo što je nacija, ali ne možemo je izvoditi samo iz 19. stoljeća. Između njezina suvremenog, nacionalnog razdoblja i prijašnjih epoha, postoji čvrsta povezanost i koherentnost s bitnim zajedničkim kulturno-političkim korelacijama i podudarnostima. U smjeru u kojem su nam njihove poveznice nedovoljno poznate, odgovornost snose naše historiografski orijentirane discipline koje su ih slabo komplementarno istraživale i nedovoljno prikazivale – naglasio je Ćosić.
Prof. dr. sc. Dubravka Sesa ističe da Grčević u knjizi ‘posebnu pozornost posvećuje uporabi srpskih glotonima u hrvatskoj književnoj jezičnoj tradiciji, kao i sustavnoj zlouoprabi’. Naglasila je kako se ‘pitanje pravoslavnih Hrvata u srpskoj historiografiji doživljava kao nedopustivo osporavanje jedinstva pravoslavlja i srpstva’.
-U srpskom jezikoslovlju stvaraju se tendencije koje se očituju ignoriranjem triju povijesnih hrvatskih pisama, sustavnim izjednačavanjem ćiriličnog pisma sa srpskim jezikom, a time i strateškim izjednačavanjem hrvatskog i srpskog jezika tijekom 19. i 20. stoljeća. To se nije dogodilo s drugim srodnim jezicima koji su povijesno bili čvršći, politički pa i državno. Nama se otima naša ćirilična tradicija, a s druge strane mi to gledamo – rekla je i dodala:
-Analizom pisanih izvora, kao potvrda unaprijed postavljenih teza, Grčević ispunjava duboku prazninu u dosadašnjem tumačenju etnonima i glotonima koji su u našoj povijesti izazvali mnoge prijepore pa i sukobe – navela je.
-Ova knjiga značajna je i iznimna novost. Nudi na jednom mjestu uvid u iznimno složenu tematiku. Riječ je o djelu koje se u klasičnom smislu odlikuje danas rijetko viđenom filološkom širinom – zaključila je.
Autor knjige, Mario Grčević, naglašava kako je knjigu počeo pisati na način da je, baveći se 19. stoljećem, bio suočen s pritiskom činjenice da je ‘ime Srbin i naziv za jezik srpski rasprostranjeno od Vardara pa do Triglava’.
-I oni koji se nisu tomu priklonili, oni su otpadnici. Listajući literaturu, ime Srbin se u starijoj literaturi, češće pojavljuje, a imena Hrvat nema. Spominju se Ilirci, Dalmatinci – rekao je Grčević te naveo kako je to bio jedan od poticaja.
-Baveći se tom velikosrpskom tezom, došao sam do zaključka da je s jedne strane neistina, da je ime Srbin temeljno vezan uz pravoslavlje s jedne strane i vezan uz ćirilicu s druge strane. To je recimo i jedan od razloga zbog kojega naše dubrovačke srbokatolike u 19. stoljeću nisu prihvaćali kao svoje. Ta se simbioza nije mogla uspostaviti – naglašava.
-U našim temeljnim djelima nemate spomena da su u ranim fazama doseljavanja Hrvata na ove prostore, postojale jake etničke skupine, dobro organizirane, koje su se zvale čak i župom. Time su davali naznaku da je riječ o organiziranoj vlasti. Postoji teorija da su Karantanski Hrvati došli u Karantaniju iz Dalmacije. To baca novo svjetlo i na razmatranja etnogeneze u Slovenaca, ali i baca novo svjetlo na rane početke hrvatske povijesti koja u našim udžbenicima nije opisana, niti se spominje. O tome postoji more literature, u kojoj vrlo studiozno slovenski, njemački i autrijski povjesničari analiziraju pitanje Hrvata u Karantaniji. O tome uopće u našoj historiografiji i u opisima rane hrvatske povijesti nema nikakvog odjeka. To je za mene bilo otkriće čitajući postojeću literaturu – kaže autor spominjući kako je tijekom proučavanja došao i ‘do poznatog sela na Kosovu koji se zove Hrvatska, a kojeg su Turci zabilježili u 15. stoljeću’.
-Pored toga postoji selo Arvati, a srbijanski izvori to spominju kao Hrvati. Pronalazim dalje Hrvate u Srbiji u zapisima osobnih imena, razne Hrvatine, Hrvate iz 13. stoljeća. Kad sam skupio sve na jednu hrpu, postalo je evidentno da tamo gdje su Hrvati na Kosovu bili, da su se pomiješali sa Vlasima – ističe autor.
-U 11. stoljeću, kod bizantskih se pisaca taj prostor spominje, no naša historiografija, nakon što je srpska rekla: ‘Nema šanse da su tu Hrvati. Ime se spominje, ali to su Srbi’. Sad se vidi da to nije tako jer postoje stari toponimi koji su na tom prostoru i to nije nitko izmislio – naglasio. Dakle, osim što je istraživanjem došao do ponovnog otkrivanja karantanskih Hrvata, tako se i kroz istraživanje pokazalo:
-Da se teorija Popa Dukljanina o postojanju Crvene Hrvatske neće moći olako odbaciti. To nije nečija izmišljotina. Jer da jest, ne bismo imali stare antroponime i toponime na ovim prostorima, od 13. stoljeća pa nadalje. Hrvati iz Duklje širili su se na prostore ondašnje Raške, današnjeg Kosova. I na Kosovu su se pomiješali s ondašnjim Vlasima. S tih prostora su se širili na sve moguće strane – rekao je i istaknuo svima prisutnima kako će sigurno uslijediti drugo prošireno izdanje.
Knjiga je objavljena u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku i Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Inače, riječ je o zadnjem ovogodišnjem događanju Matice hrvatske ogranka Dubrovnik.