Samo da jedna stvar bude jasna… Ja nisam aktivist i ne bavim se aktivizmom. Taj pojam me iritira! Djelatnosti udruge Divlja liga vaterpolo nisu aktivističke već su nam odobrene sukladno propisanom zakonu – započeo je naš razgovor Igor Legaz. Čovjek je to, koji se posljednjih jedanaest godina, jer istaknut će kritična je bila 2007. godina, istinski bori kako bi svaki pedalj pomorskog dobra ostao dostupan Dubrovčanima. Legaz ga je ‘premostio’ s preko 30 novih staza i putova. U našem razgovoru protresli smo sve njegove važne pothvate, ali se okrenuli i budućnosti. Igor Legaz je za DuList otkrio kako ima ambiciju postati gradonačelnikom Dubrovnika. Posložio je program, a najavio je i koji bi mu bili prvi potezi. Ipak, najprije se osvrnuo na nedavne događaje na Vili Dubrovnik. Dosad je samo dva puta u pomoć pozvao građane Dubrovnika, ovaj posljednji bilo je upravo zbog kupališta ispod tog elitnog gradskog hotela.
-Nije meni trebao narod, nije mi trebala njihova pomoć s konopom. Bio sam siguran da će iz hotela opet zvati policiju pa sam pozvao ljude da se dođu kupati. Uglavnom, dok su se ljudi kupali, ja sam razmrsio konope, sve opet vezao, a policajci su bili gore. Ostali su gore kod lifta. Bili su u pripremi, ali kako su vidjeli ljude, narod, nisu se spuštali na kupalište. Iz Vile su poslije dali izvještaj, ali su prešutjeli da su došli policajci. Prošlo je bez incidenta! Kakvog incidenta? Glupost. Incidenta nije bilo niti ga je moglo biti.

A prvi put?
Koliko pamtim, prvi je bio na samom početku, 2008. godine kada su prosvjed organizirali stanovnici male gradske mahale, Babinog kuka. Tad je to stvarno bio prosvjed, transparenti su se napravili i ja sam samo bio tamo. Ništa se nije uspjelo jer su gradske vlasti bile gluhe,
ograde su naokolo ostale kakve su bile, pristup uvalici nije praktično bio moguć do 2013. kad sam napravio s prijateljima 60 metara dugi obalni, kameni put koji se koristi i danas.

Govorite o Vila Eliti?
Tako je. Od neki dan, diplomatskim putem sam ipak uspio riješiti da pokretno krilo ulaznih vrata, koje je unutar zone pomorskog dobra, bude stalno otključano.

Kakva je danas situacija?
U odnosu na 2008. točnije 2007. koja je bila kritična… Ako napravimo nekakav termometar slobode prilaza od 0 do 100, 2007. je bilo na 11, a sada je 98. Tako otprilike. Ostalo je riješiti neka pitanja poput Presidenta – sjever, tamo postoje skale, a ljudima je dopušteno da se koriste samo zemljanom stazom. Što će zemljana staza pored skala? Potpuno je sadistički skale držati zatvorene i ljude usmjeravati da koriste zemljanu stazu. Zašto tuda ne bi prošao i čovjek od 80 godina? Zašto bi starijima ili ženama s malom djecom netko ograničio prolaz? Svi drugi mogu proći, a oni ne jer im je teško. Zašto njima praviti problem, nemam pojma. Ili recimo put između Biskupije i Vile Dubrovnik. Probili smo ga mi prije dvije godine. Na tom putu je radilo osam ljudi, ali najviše je dao sebe, pored mene, Hrvoje Margaretić. On je baš majstor za rad sa sjekirom. Kako je on sasjekao one bukete lovorika, ja to ne bih mogao. On ima snažne ruke i tehniku. Imao sam pomoć i kad smo morali, na pojedinim mjestima, spustiti razinu zemlje. To bih uspio sam, ali ne bih posao završio za tri sata. Gnjavio bih se danima.

Koliko Vam vremena oduzima posao kojeg radite?
Ja to radim iz čiste ljubavi prema obali. Obala je najvrijedniji dubrovački resurs. Golim okom se vidi što je pomorsko dobro. Postoje situacije gdje imate put prema moru ali prepreka nije u zoni pomorskog dobra. Tako je svojedobno bilo na Presidentu i Palaceu. Sudska praksa je išla na moju stranu. Bio je to neispitan teren. Moje su radnje protumačene kao osiguravanje prolaza. Nije za cilj uništavanje tuđe imovine već minimalno uklanjanje prepreke kako bi se mogao osigurati prolaz i nesmetano pristupiti morskoj obali. Ta je radnja očigledna.

Odustaju li mogući, nazovimo ih, ‘grebatori’ unaprijed zbog Vas?
Ne odustaju nikada. Grad Dubrovnik je najveći protivnik i on ne odustaje nikada. Potez gradonačelnika Mata Frankovića na sjednici Gradskog vijeća od prije mjesec dana je bio signal hotelima da se vrate na nulu. Njegova izjava da raštio na ulazu u đardin vile Melka Čingrije mora biti zaključan je bio dovoljan svim hotelima da zaključaju i pravdaju se nesigurnim prolazima. To je on napravio. Upravo je to javno rekao. I što se dogodilo? Vila Dubrovnik je upravo tako postupila, kopirala gradonačelnika. To je bila nevjerojatno neoprezna rečenica. Možda gradonačelnik Franković nije bio svjestan toga što je rekao, ali poruka je poslana. Zato sam ja, iste sekunde po izrečenom otvorio raštio vile Čingrije. Grad je stavio tablu privatno vlasništvo pa su to isto napravili i neki hoteli.

Je li opasan put do kupališta Čingrija?
Nije. Bio je na jednom mjestu jer su dva skalina s ogradom zbog jakih udara lebića pukla. Tu je trebalo biti jako oprezan i zato sam to sanirao. Našao sam željezničku šinu, jako tešku, koja sporo oksidira i ugradio sam je pa sad može šest slonova tuda prolaziti. Poviše tih skala je stijena gdje morate sagnuti glavu kako bi se prošlo. Namjera mi je bila to sve srediti, napraviti da se bez saginjanja može proći, ali me zaustavila Vila Dubrovnik. Na Vili Čingrija se prije nalazio i još jedan dodatni ulaz, onaj kojim se koristila posluga Melka Čingrije. On je zazidan i od tada je put potpuno zapušten. Njime se moglo doći do mora, a da se ne dolazi u doticaj s vrtom. Za građane je sasvim dovoljan taj put do mora i njega treba otvoriti.

Ima li još spornih točaka s pristupom dubrovačkim kupalištima?
Ja sam okrenut budućnosti i tome kako u budućnosti djelovati, kako gospodariti obalom, a da nikada više ne dođe do situacija kakve su bile kod lokaliteta Vila Dubrovnik. Zaista nisam mogao vjerovati da jedno obično vezivanje konopa može izazvati situaciju da svaki dan na Vilu dolazi policija. To je nevjerojatno. Grad Dubrovnik je 9. kolovoza prošle godine vezao konop. Grad je postavio konop onako kako danas stoji. Ronioci su bili Vlaho Radonić i Maroje Capurso. I tako je bilo do listopada. Preko zime sam ja skinuo i spremio konop do početka sezone kupanja. Vratio sam ga potpuno identično.

Konop za kojeg ste optuženi da ste ga ukrali?
Pa da, u tome i jest stvar. U tome je bila igra. Znači ja sam taj konop vratio i tamo je stajao do prije desetak dana, kad su mi građani javili da je konop odvezan. Odvezali su ga oni iz Vile. Zavezao sam ga natrag i mislio sam da je time završeno. Međutim, dolaze policajci. Obraćaju mi se riječima ‘rekli su nam da ste vezali konop’, na što sam im odgovorio ‘jesam, i?!’. Pogledali su nešto i pošli. Sutra dan opet. Nakon dva dana, to je bio četvrtak, bilo je posebno dramatično. Došao je uredovati Hrvoje Stražičić. Novi zaposlenik Vile, direktoričin suprug. U petak opet dolaze policajci, čak su i brodom došli. Tražili su me jer sam trebao dati neku izjavu jer su me prijavili da sam skinuo neku tablu. Ja sam pošao s policijom, a oni su iz hotela u međuvremenu presjekli konop. Mislili su pristajati na muo brodom. Ali zapuhao je maestral pa taj dan i dan poslije nisu mogli jer im brod ima jako loše maritimne sposobnosti. Tako da oni jesu presjekli konop, ali od toga im nije bilo nikakve koristi. Tada sam zamolio građane pomoć.

Koliko imate prekršajnih i kaznenih prijava?
Pojma nemam, tko će to znati. Sve neke sitne opomene. Sve dok sam ja na slobodi, sve su to besmislice. Za sad nema opasnosti da budem zatvoren. Kad sam preuzimao potvrdu o nekažnjavanju u njoj lijepo stoji da nisam nikad kažnjavan, a prekršajno ne znam. Optužen sam da sam ukrao konop. Oni su me optužili da sam ga ukrao. A što je krađa? Otuđenje tuđe stvari s namjerom da se prisvoji, ne bilo koje otuđenje. Onda njih javni tužitelj pita je li konop vraćen. Oni se prave blesavi i šalju lažne dopise.

Govorite o slučaju kad Vas je prijavio pročelnik za turizam Marko Miljanić?
Da. Meni je jako drago da je poslao taj dopis. U njemu je napisao da on nema saznanja jer konop nije vraćen nikome iz njegovog ureda. Ma smiješno. Njega se ne tiče što konop nije vraćen, već samo to da nije vraćen nikome iz njegovog ureda. I on šalje takve dopise. Nije došao on ili poslao nekoga iz svog ureda provjeriti gdje je konop. Konop je na morskoj površini, nije ukraden. Mi smo upravo tim navodom o ukradenom konopu obranili taj teritorij. Pa nisu oni iz Vile Dubrovnik sjekli zrak nego upravo taj konop! Optužili su me i da sam ukrao dvije rostfrajne skalice. Da, njih sam skinuo u prvoj polovici listopada prošle godine pod pretpostavkom da će doći olujno nevrijeme, što se i dogodilo. Sklonili smo ukupno 11 skalica!

No, na kraju Vas iz Vile Dubrovnik optužuju da onemogućavate nesmetani rad hotela.
Neka daju klasu i urudžbeni broj za instaliranje mula, to mene zanima, a ne klasa i ur. broj od nekih njihovih odobrenja i njihovih praznih tumačenja. To odobrenje je potpuno drukčije od onoga što prikazuju. Kažu da imaju odobrenje za iznajmljivanje sredstava. Znate što znači iznajmljivanje sredstava? Morate imati pult kao i svi barkarioli te prodavati objavljene izlete. Oni to ne rade, to je obična laž. Izmislili su nešto ne bi li tamo mogli uplovljavati. Brod im treba stajati 30 od 60 metara od obale na bovi. I to na njihovim konopima, a ne od Đivovića. Vila Dubrovnik nema dozvolu za ukrcaj i iskrcaj putnika na mulu. Mogu oni to organizirati! Malom barčicom na vesla mogu prevoziti do broda. To se može, nitko ga ne ometa.

Željeznički transport za razliku od cestovnog je daleko isplatljiviji, zanimljiviji i zdraviji. Koridor je u županijskom planu i spojio bi se na prugu Čapljina – Nikšić. Za tu dionicu postoji ugovor o gradnji normalnotračne između BiH i CG. Spominjalo se da bi se u tom slučaju izgradio tunel iz pozicije Dola. Tehnički je to lako izvedivo, a spojili bi se na važan koridor. Nažalost, to neće biti tako skoro

Ipak, konstatirali ste da se u ovih desetak godina situacija znatno poboljšala, Znači li to da uskoro neće bit posla za Vas?
Za manje od godinu dana bit ću šezdesetogodišnjak. Još sam uvijek izuzetno fizički i zdravstveno sposoban, ali ipak vrijeme čini svoje. Ostalo mi je jedva j41 godinu života (smijeh). Broji se do 100. Tko zna što će biti. Iako je Dalmacija i dubrovačko područje do ne tako davno bilo prilično ekološki čisto iz godine u godinu situacija je sve gora. Nama su stravični ekološki problemi požari, kanalizacije i plastika. To je strašno i ne znam kako je to rješivo. Zaludu nam sve kad se nekontrolirano otpuštaju fekalne vode na najatraktivnije pozicije poput recimo Libertasa i Sumartina. Sumartin – sjever, jer je na tu kanalizacijsku mrežu na divlje priključena oborinska odvodnja. Pojedinci su to učinili nezakonito. Priključili su oborinsku odvodnju sa svojih taraca na kanalizacijsku cijev i kanalizacija se izljeva u more jer ne postoje fose. Problemi nastaju kod Vile Wolf, pod borovima kad prođete Goražde, a događalo se i kod Levanta. Sve je to napravljeno ilegalno.

Jeste li razgovarali o ovim problemima s gradonačelnikom?
Nikad. U svako doba sam dostupan ako treba neki savjet, a možda se boji da mu ja budem protukandidat na sljedećim izborima.

Biste li vi prihvatili reforme koje bih ja nametnuo kad bih bio gradonačelnik?
Ne znam, trebali biste ih najprije izložiti, imate li ih? Ako ih ja nemam, ne znam tko ih onda ima.

O kojim je reformama riječ?
Za pojedince bi one bile vrlo represivne! Prvo bih donekle vratio izgled Gradu kakav je bio u nultoj godini, a to je prije dolaska generala Lauristona. Odmah bih obnovio kulu Ribarnice, pokrenuo bih obnovu merli na kulama svetog Dominika i svetog Luke, vratio bih Lužu na Ponti i kulu Zvijezda te krstionicu na Poljani koja se šatrovački zvala ‘puiška’. To bih pokrenuo bez ikakve rasprave kako bi Dubrovnik počeo sličiti samom sebi.

Za sve to postoje arhivski nacrti i zapisi. A što mislite zašto to dosad nitko nije pokušao napraviti?
Važnije je imati taracu za stolove nego spomenike koje je Austro-ugarska uprava uništila. Možda njima to uništenje odgovara, a kad uništi netko drugi, recimo 1991. to se onda napada i osuđuje. Kulturocid je uvijek kulturocid bez obzira kad je napravljen. Austrougarski kulturocid je bio nevjerojatan!

Jeste li razgovarali s DPDS-om?
Jesam, ali oni su vezani jer postoji otpor Grada Dubrovnika. Naša gradska uprava je jedna interesantna jedinica lokalne samouprave u kojoj vlada pogrešno razmišljanje da oni služe sami sebi te da su Grad Dubrovnik oni. Ja bih kao gradonačelnik službenike gradske uprave sveo na 30 do 40. Više ih ne treba.

Pa svi to govore, a broj zaposlenik se stalno povećava.
E, ja bih to napravio!

I što još?
Ne biste vidjeli stolove po Gradu. To ne bi postojalo više. Uklonio bih sve stolove na javnim površinama. Grad bi tada bio čist, čist od svega.

Postali bi najveći protivnik dubrovačkih ugostitelja.
Ne nužno jer bih sve preselio na poluotok koji je takav bio do 90-e, u Lapad. Lapad je zamro. Tamo bih opet vratio 40 muzika.

Nama su stravični ekološki problemi požari, kanalizacije i plastika. To je strašno i ne znam kako je to rješivo

I onda bi vam se javila i protestirala Mara Margaritoni i njome slični zbog buke i galame?
Ma što me briga. Ni jedan hotel ne bi mogao dobiti nizašto dozvolu ako ima milimetar ograde, a ukoliko ne bi imao glazbu. Ni jedan jedini, nikakvu dozvolu. Stolova bi bilo jednako, ali ne bi bili koncentrirani u Gradu!

Ali Grad je zlatna koka…
Nekada je bio lapadski poluotok. Najljepši resurs je zamro. Bizarno je razmišljati da bi se nešto izgubilo u Gradu, naprotiv, dobilo bi se. Svi ti ‘prodavači kokica’ mogli bi raditi na lapadskom poluotoku.

Tko bi napustio Grad i preselio posao u Lapad?
Jedinici lokalne samouprave nije uloga da bude dioničarsko društvo. U Gradu ne bi bilo stolova na javnim površinama, oni bi bili u Lapadu. U Lapadu bi se stvorio novi val, novi đir. Isto kao što bih dokinuo stolove u Gradu riješio bih i apartmane u garažama. Zabranio bi ih. Zna se čemu služi garažno mjesto.

Vratimo se hotelima i glazbi. Kako biste to nametnuli hotelskim kućama? Zar to ne bi bilo zadiranje u njihovu poslovu politiku…
Tako je. Samo bih napisao i završio bih priču. Ne može se ni Grad prisiliti da izdam dozvolu, a njima treba.

U propisima RH nema nikakve glazbe koja bi bila vezana uz bilo koju dozvolu.
Slažem se, ali u propisima RH nema nikakve obveze da ti ja nešto izdam ako ne želim. Ne moram.

Onda slijede tužbe?
Ne mogu me tužiti ako je to moja diskrecijska volja. Ajmo ovako. Hotel, bilo koji, traži od Grada Dubrovnika da mu izda koncesijsko odobrenje da na plaži prodaje sokove. Ja mu odgovorim da on na tom mjestu može imati koncesijsko odobrenje samo u slučaju ako ima i muziku. Jedno veže drugo. Proveo bih takav model da ne bi imali kud. Prisilio bih hotelske kuće da budu masovne, a ne pustinja.

Što bi još bilo radikalno?
Promet. Ne bih mogao ostvariti ono meni najdraže… ne bih mogao uvesti trolejbuse, njih ne. Uveo bih tunele na određenim mjestima, ali sad u ovom trenutku ne bih nikome htio davati ideje. Još je rano. Bilo bi novih pješačkih tunela. Sanitatu bih ukinuo ovlasti naplaćivanja parkinga i dodjelio ga Libertasu koji više ne bi bio u financijskim problemima i minusima. Ne znam čemu služi uopće Sanitat.

A što biste s dubrovačkim kružnim tokovima?
Ne postoji valjani kružni tok s kružnim prijelazom. Takvo nešto ne postoji. Ako nema tunel za pješake uzalud nam kružni tok. Kružni tok ima opravdanja ako ne stvara zastoj, a pješački prijelaz ga stvara i tu je kraj priče o kružnim tokovima.

Prvo bih donekle vratio izgled Gradu kakav je bio u nultoj godini, a to je prije dolaska generala Lauristona. Odmah bih obnovio kulu Ribarnice, pokrenuo bih obnovu merli na kulama svetog Dominika i svetog Luke, vratio bih Lužu na Ponti i kulu Zvijezda te krstionicu na Poljani

A povratak tramvaja?
Pasionirani sam ljubitelj šinskih vozila. Dubrovnik je u mojoj mladosti imao dvije vrste šinskih vozila, željeznicu i tramvaj. Svega se sjećam. U ovom slučaju nisam slučajno rekao trolejbus. Trolejbus je vozilo koje ne zagađuje, mobilnije je. Bez obzira na romantiku praktičniji bi bio trolejbus jer je mobilniji, brži i ne zagađuje. Međutim, oduševilo me jedno drugo vozilo kojim sam se vozio u Minsku. To je elektrobus. Puni se na prvoj i zadnjoj stranici, no ima manu jer je njegova vožnja ograničena, ovisno o modelu, na pet do 7 kilometara. Tim elektrobusima odgovaraju ravničarski tereni jer se kod svakog uspona troši više struje i nikako im ne odgovaraju gužve jer i tad troše struju, a stoje na mjestu. U Minsku nema gužve, ali nema ni brda. Znači Dubrovnik nije podoban za elektrobuse, ali jest za trolejbus.

Ali rekli ste da ne bi uveli trolejbus?
Ne, ne bih ga sigurno uveo u četiri godine. To ne bih mogao obećati. Ali to treba Dubrovniku.

U Vama čuče prilične političke ambicije?
Ja bih i dalje bio apolitični gradonačelniku. Mene bi zanimala samo volja naroda i kvaliteta života građana. I ništa više ni izvan toga.

Tko bi glasao za Vas?
Pojma nemam. Možda bih baš to privuklo glasače. Da vide i pokušaju. Neće puno izgubiti. Grad bih vodio iz čistog entuzijazma. Bilo bi mi lakše kao gradonačelniku riješiti neke stvari. U pet dana bih riješio pitanje svake ogradice na moru. Prije ili kasnije hoteli trebaju Grad. Treba im nešto makar suglasnost za postaviti neku rasvjetu. Moj odgovor bi bio sljedeći: ‘prilikom sastava dopisa smo primjetili da tu imate 120 metara ograde, čim nas obavijestite da nema nijednog milimetra, a doć ćemo vidjeti je li to istina, nastavit ćemo pisanje odgovora’. Takvi bi bili moji odgovori. S nula kuna bi se puno toga moglo.

Koji su gorući problemi Grada?
Obala je pod broj jedan!

Tu ste konstatirali da je situacija sve bolja…
Zatrpanost Grada.

Čime?
Velikim brojem ljudi koji u kratkom vremenskom razdoblju borave u Gradu. Dubrovnik nije turistički grad ako tako ne živi 365 dana godišnje. Od studenog do veljače su nam zaključani hoteli. Kako to može biti? Broj letova u zračnoj luci je četiri dnevno u drugom mjesecu… Kako taj aerodroma uopće živi? Koji su mu ključni letovi? Uvode letove za koje misle da su dobri strancima kako bi došli u Dubrovnik, a ne razmišljaju o letovima koji su važni nama, građanima. Za Dubrovčane, po onome što sam ja putovao, ključna je zračna povezanost s Rigom, Varšavom, Moskvom, Pragom, Budimpeštom. Nikako Pariz, London, Berlin, Milano. Ovih što sam nabrojio nema. Ne cijelu godinu i ne jeftinih, a može ih biti.

A kruzeri, što bi s njima?
U Dubrovnik bi mogli pristajati samo oni brodovi koji ostaju na sidru najmanje 60 sati ili manje sati ako se radi o home portu. Pa neka biraju.

Vi biste ih natjerali da stoje 60 sati ili zaobilaze Dubrovnik?
Tako je. I onda smo ih se rješili. Ili ako žele manje, mora im Dubrovnik biti luka ukrcaja i iskrcaja.

To bi bio ultimatum?
Je li me shvaćate? Što će nam inače? Kakve koristi od njih? Nikave. Ili ukrcajiskrcaj ili 60 sati. Kad je ukrcaj – iskrcaj tehnički mora biti duže u Dubrovniku jer se sav taj proces mora organizirati.
U ovaj svoj političko-apolitični pothvat išli biste sa Srđevcima? U nepolitičkom upravljanju Gradom uvijek bih bio nezavisni, a oni jesu nezavisna skupina.

Kako se slažete sa Srđevcima?
To su izuzetni intelektualci. Ja sam upoznao te ljude prije dvije godine i moram vam reći da se radi baš o izrazitim ljubiteljima Grad koji misle, promišljaju, nalaze se i o svakoj temi iscrpno, dubiozno, studiozno, znastveno, istraživački pristupaju i traže najbolje načine da sve to prezentiraju javnosti. Prije ključnih tema izlaze na teren, razgovaraju s ljudima, prikupljaju podatke, zovu ljude iz određenih područja i savjetuju se s njima. Ja kad sam vidio kako rade i koliko angažmana ulažu meni je to bilo nevjerojatno. Takav pristup nije jednostavan, a primjetio sam kako je entuzijazam sve veći. Nisam osjetio nikakvih skrivenih primisli kod tih ljudi osim nagona za poboljšanje kvalitete života građana.

Kako ste se Vi uklopili u tu strukturu? Ipak, djelujete kao samotnjak?
Neko vrijeme mi je trebalo da se uklopim u takav način razmišljanja. Poznat sam kao dosta jak individualac, a oni su mi pomogli i uvjerili me da u nekim stvarima zaista ne valja raditi individualno već dogovorno i toga se nastojim držati koliko je god moguće. Za zavezati konop mi ne treba nikakva pomoć, ali pomoć treba kada jedna takva radnja izazove nenadležan angažman državnih službi. A to se dogodilo u slučaju vezivanja konopa na Vili Dubrovnik. Oni znaju da nisu nadležni, a dolaze.

A s koliko kuna živi Vaša udruga?
Imamo sasvim dovoljno sredstava od građana za materijal. Građani nam doniraju. Bilo je situacija kad je udruga imala malo novaca i kad sam morao platiti iz svog džepa. Skale za Elitu sam platio sam, 100 maraka. Bosanci su najbolji radnici, dnevnica je 100 maraka.

A tražite li sredstva od Grada?
Ne, zato što su se pretvorili u otvorenog protivnika građana. Jedan nam je Grad Dubrovnik uplatio 5 tisuća kuna. Tada su isto bili protivnici, ali ne otvoreni.

Kačuo, to sam ja!

Najdraži su mi radovi na Kačulu, sjeverni i južni prolaz. Tu sam uložio najviše truda, volje, ljubavi, entuzijazma i sebe. Kad bih jednog dana, kad bi se dogodilo čudo, kamen progovorio, mislim da bi počeo klicati moje ime. Svaki onaj kamen. Kačuo, to sam ja, ja sam Kačuo, to je jedna simbioza kakva se rijetko viđa. Kačuo je bio dugotrajan proces. Radio sam ga od 2008. do 2015., a i neki dan sam sredio jedan skalin na južnim skalama prema Pogačiću. Jedan je detalj ostao nedovršen i samo sam ja znao za to. Kad radim nešto želim da bude estetski savršeno. Na tom dijelu skalin mi nije završavao zaobljeno, već je bio pod pravim kutem. Tražio sam jedan pogodan kamen, ali prošle su četiri godine. I konačno sam ga našao i konačno su skale dovršene s tim jednim kamenom. Taj moj zahvat nema nikakvog značaja, ljudi su i prije tuda prolazili, nije se ništa dobilo, već čisto estetski da ljepše izgleda.

 

Iz tiskanog izdanja od 14. kolovoza 2019.