U mjesecu kad je sve malo izraženije, kad svaka ulica blista toplinom, kad se balkoni natječu u količini postavljenih lampica, kad sve izgleda kao poziv na mir i zajedništvo, najlakše je sakriti sve ono što nije tako blistavo i toplo. Nitko puno ni ne pita jer je sreća sinonim za prosinac, zar ne?
Ona postaje nešto što se podrazumijeva, obaveza koju treba ispuniti bez puno objašnjenja. A kad se nešto podrazumijeva, onda se o tome i ne govori. Ne pita se tko ne osjeća tu sreću i radost, tko je nema snage nositi, tko se u prosincu samo pokušava održati na površini. Realnost je da postoje ljudi kojima ovaj mjesec nije toliko topao, već je težak i podsjeća na sve ono što nije onako kako bismo željeli da bude. Najteže od svega, podsjeća na praznine i gubitke koje nismo još naučili nositi.
Podsjeća na praznu stolicu za blagdanskim stolom prema kojoj će s tugom odletjeti pogled okupljenih i, po tko zna koji put, pustiti suzu podsjećajući sami sebe kako trebamo ostati prisutni i jaki radi onih koji i dalje sjede tu. I zato, postoje ljudi kojima prosinac ne donosi mir, nego nemir. Ljudi koje svjetla ne griju, nego bole jer podsjećaju na sve ono što nedostaje; ljude, zdravlje, odnose, bliskost i osjećaj da negdje doista i pripadaju.
Situacije o kojima se rijetko govori jer se ne uklapaju u idealnu sliku iz razloga što njihova tuga nema blagdanski okvir. Sliku koju smo kao društvo sami posložili, sliku savršenih života, punih stolova, glasnih razgovora, preosvjetljenih prozora i balkona koji se vide s drugog kraja grada. I u takvim slikama nema mjesta za tišinu i suze koje dolaze bez najave, za sve one koji nemaju snage sudjelovati u radosti koja se podrazumijeva. Nema mjesta za one koji bi najradije prespavali prosinac i probudili se u siječnju nastavljajući dalje sa svojim životima. I nije problem u njihovoj tuzi, već u našoj nelagodi pred njom. Uvijek je lakše bilo gledati u svjetla, nego u mrak koji traži strpljenje, prisutnost i tišinu. Lakše je ponuditi čestitku, nego ostati uz nekoga tko nema snage za odgovor.
Prosincu često pripisujemo mir, a zapravo ga tako rijetko živimo. Mir ne nastaje iz savršeno posloženih stolova i besprijekorno dekoriranih dnevnih soba. Mir se događa u onim malim, gotovo neprimjetnim trenutcima kad nekome damo dopuštenje da ne bude dobro, kad ne tražimo da bude jak i ne govorimo mu da će proći, već mu damo jasan znak da smo tu dok traje. Možda bi ovaj mjesec trebao biti puno manje o slici, a više o pogledu. Manje o onome što pokazujemo, a više o onome što primjećujemo. Puno manje o buci, a više o osluškivanju. Bit zajedništva nikad nije bio da se svi osjećamo isto, već da jedni drugima napravimo prostor, kako za radost, tako i za tugu.
Razmišljala sam bi li ovotjedna kolumna trebala ići u smjeru onih „klasičnijih“ blagdanskih tema, ali odlučila sam je posvetiti svim onima koji hodaju između uličnih lampica i ukrasa, ali gledaju u samom jednom pravcu jer ih zalutali pogled na svaki od tih ukrasa može sjetiti na prošle godine, godine koje su bile sretnije, kad su stolovi bili puniji, a vijesti veselije. A takva prisjećanja bole više od otvorene rane. Želim je posvetiti i onima koji imaju snage stajati kraj druge osobe u toj tišini i samo biti prisutan jer humanitarna djela nisu samo uplaćivanje novaca na razne akcije, humanitarnost puno češće može biti potpuno besplatna, a prilike za nju su puno češće nego što smo ovako na prvu svjesni. I onda tek tad, nalazimo cijeli smisao prosinca. U blizini i opažanju onih koji ovih dana samo žele ostati nevidljivi. Umjesto poklanjanja silnih darova, ovog prosinca odlučite nekome biti lijek, ali ne na način da ih popravljate, već da ostanete i čujete ono što ne mogu izgovoriti. I na koncu, da ne odete od njih kad postane tiho. Ovom prosincu ne treba još svjetla. Treba mu više ljudi koji se ne boje tuđe tame.
