Posve je razumljivo da odgojno-obrazovni djelatnici žele prevenirati sve potencijalne fizičke obračune među učenicima. Međutim, činjenica je da se oni događaju. I, naravno, netko je uvijek taj koji počne prvi. Ili prvi/prva počupa za kosu, gurne, pljune, udari…
Apsolutno pozdravljam napore koje ulažu učitelji, profesori, školski pedagozi i psiholozi kako bi našoj djeci ‘utuvili u glavu’ da je nasilje apsolutno nedopustivo, neopravdano, nepoželjno i, na koncu, da posljedice mogu biti teške – ponekad, nažalost, čak i kobne. Primjerice, jedan učenik gurne drugoga, ovaj nezgodno udari glavom o rub stola i ‘zaradi’ potres mozga.
Ono gdje, iz pozicije roditelja, ali primarno iz pozicije svoje struke – prava – moram javno reagirati jest pojasniti ono što očito brojnim odgojno-obrazovnim djelatnicima, ali ni roditeljima, nije jasno, pa u najboljoj namjeri griješe.
‘Nikad ne smijete udariti! Ni kad vas netko od školskih kolega udari! Morate naći odraslu osobu – školskog zaštitara, učitelja… Poći u stručnu službu… Ali nipošto uzvratiti!’ – samo je jedna od takvih, pogrešnih poduka u dubrovačkim školama.
Temeljno i prirodno pravo čovjeka
Nužna obrana regulirana je, odnosno dopuštena, svim relevantnim pravnim dokumentima koji su na snazi u našoj državi. Prema hijerarhiji pravnih akata – od Ustava, preko ratificiranih međunarodnih konvencija i zakona do podzakonskih akata – ona je jedno od temeljnih i prirodnih prava svakog čovjeka. A i dijete je čovjek. Tako da, zdravorazumskom logikom, bez pozivanja na pravo, dolazimo do vrlo jasnog i nedvosmislenog zaključka – i dijete ima pravo na nužnu obranu. Slijedom navedenog, nitko djetetu to pravo nema pravo uskratiti! A upravo mu se uskraćuje ovakvim, ponavljam još jednom, pogrešnim podučavanjem, uz koje se vežu i opomene o posljedicama ako ne posluša, odnosno ako uzvrati istom mjerom.
Granice nužne obrane
Upravo je u toj ‘istoj mjeri’ srž nužne obrane. Najprije definirajmo, citirajući naš Kazneni zakon, što je uopće nužna obrana.
‘Nužna je ona obrana koja je prijeko potrebna da se od sebe ili drugoga odbije istodobni ili izravno predstojeći protupravni napad’ – stoji u Kaznenom zakonu.
Navedeno mi je najlakše, a vama vjerujem najrazumljivije, pojasniti na primjeru u kontekstu teme. Jedan dječak tijekom odmora u školskom dvorištu ošamari drugoga. Ako je odrasla osoba u blizini, naravno da nema potrebe da mu ovaj uzvrati. Mada, čak i tada, ako uzvrati, nije zgriješio i ne bi trebao biti žrtva ikakvih sankcija. Ali, složit ćemo se, bolje je da ne uzvrati – jer će tada ta odrasla osoba intervenirati i zaštititi napadnutog dječaka, a napadač će snositi adekvatne sankcije. Međutim, ako odrasle osobe nema u blizini, zar bi napadnuti dječak trebao pustiti da ga ovaj šamara i stajati skrštenih ruku?! Naravno da ne! Dakle, ima pravo uzvratiti neposredno nakon napada. Ne može ne reagirati pa ga kasnije sačekati iza škole i ošamariti. Svrha nužne obrane, kao što je razvidno iz samog pojma, jest obraniti se, a ne osvetiti! Nadalje, ošamareni dječak ne smije onoga koji ga je ošamario ‘zavaliti’ svom snagom šakom u glavu. To nije razmjerno napadu. Ali mu može uzvratiti šamarom ili ga odgurnuti od sebe. Iako se Kazneni zakon ne odnosi na djecu mlađu od 14 godina, navedeno vrijedi i za njih – i to pravo na nužnu obranu jamče drugi pravni akti. Pravila su ista!
Ako dijete pretjera?!
Još ću jednom istaknuti – djecu nemamo pravo diskriminirati zato što su djeca niti im oduzimati prava koja mi odrasli imamo, uključujući i pravo na nužnu obranu, koje – uz Kazneni zakon – jamči i naš Prekršajni zakon. Koristim se odredbama Kaznenog zakona za pojašnjenje jer su najjasnije, a suština je ista.
‘Isključena je protupravnost djela počinjenog u nužnoj obrani’ – navodi se u Kaznenom zakonu. Dakle, analogno navedenome, ako mi odrasli za nužnu obranu ne odgovaramo, gdje je logika da dijete koje se samo branilo bude kažnjeno pedagoškim mjerama?! Naravno – nema je.
‘Počinitelj koji prekorači granice nužne obrane može se blaže kazniti. Nije kriv tko prekorači granice nužne obrane zbog ispričive jake prepasti prouzročene napadom’ – također stoji u zakonu. Vratimo se na primjer s odmora: dječak je ošamaren, a on je napadača snažno odgurnuo, ovaj je pao i ozlijedio se – možda čak i slomio ruku. Da, zvuči grozno! I, naravno, užasavamo se takvih scenarija. Ali, pravno gledano, napadnuti dječak koji je tako uzvratio nije kriv. Možda jest prekoračio granice nužne obrane, ali ako ga je prvi ošamario i uz to mu uputio prijetnju tipa ‘Prebit ću te sad!’, nije čudo da se jako prepao i impulzivno ga prejako odgurnuo. Nerijetko i odrasle osobe u tim situacijama prekorače granice nužne obrane, pa ih sud – ovisno o okolnostima – blaže kazni ili uopće ne kazni.
Što nikako, ni djeci, nije dopušteno?
E sad – vratimo se opet na ‘mjeru’. Ako dječak koji se brani odgurne napadača, ovaj padne, a potom ga napadnuti krene „cipelariti“ dok je na podu – tada je nesumnjivo prekoračio granice svog prava na nužnu obranu. I, da – treba biti adekvatno sankcioniran, sukladno pravnim aktima koji reguliraju postupanje prema djeci, dakle pedagoškim mjerama. Škole sve češće kad su u pitanju ovakvi slučajevi uključuju Centar za socijalnu skrb, ali čak i policiju. Iznenadili bi se koliko je roditelja zadnjih nekoliko godina bilo pozvano ne samo na Centar, naravno zajedno s djecom, a određeni broj ih se našao i na policiji.
Objasnite djeci i ponavljajte dok se ‘ne primi’!
Što dakle odgojno-obrazovni djelatnici, kao i mi roditelji, moramo činiti da ovakvih situacija bude što manje? Naivno je vjerovati da ih nikada neće biti, ali ipak svojim angažmanom možemo postići da budu rjeđe, a kada se dogode – da posljedice budu blaže. Treba pričati, pričati, pričati… I stalno ponavljati dok se ‘ne primi’.
Djetetu treba reći doslovno ovako: ‘Nasilje je apsolutno neprihvatljivo. U bilo kojem obliku. Nikada nikoga prvi ne smiješ gurnuti, počupati za kosu, udariti! Ako netko tebi to napravi prvi i ako je u blizini odrasla osoba – neka ona riješi stvar. Nemoj ti! Ali ako nema odrasle osobe, imaš se pravo obraniti! Ali kada se braniš, napravi to tako da se obraniš, a ne da se svetiš ili iživljavaš! Ako si gurnut – odgurni! Ako si ošamaren – radije odgurni nego ošamari! Ako baš moraš, jer te nastavlja napadati – ošamari! A ako te kojim slučajem dječak ili više njih udaraju i ne prestaju – brani se, sine!’ Isto, naravno, vrijedi i za djevojčice.
Moguće je da vam sve ovo zvuči uznemirujuće, možda čak i brutalno, ali tako je – i prema logici, i prema slovu zakonu. Naravno da je preporuka djecu tome učiti već od vrtića. I naravno da bi svi bili najsretniji da se ništa od navedenoga nikada ne dogodi. Ali događa se. I – zaključit ću još jednom – nitko, pa tako ni dijete, ne treba trpjeti nasilje bilo koje vrste. A ako se nađe u poziciji žrtve, ima pravo na nužnu obranu. I točka! Odnosno – uskličnik.
